CAffeine

četvrtak, 11.03.2010.

Isti dan, Albanija

Vladimir-Sukobin, kraj Crne Gore, početak Albanije. Kako smo već navikli, svaki kraj države izgleda i kao kraj svijeta. Svud okolo gusti korov čovjekove visine, negdje čak i toliko da zaklanja kuće od kojih proviruju samo krovovi, vršci vinograda i voćnjaka. Tek ponegdje tračak života, osamljeni seljak koji za sklepanim stolom prodaje med, marmeladu, ili maslinovo ulje. Automobili koje obilazimo su mahom dotrajali, i pale se samo kad negdje ustreba transportirati kozu, svinjče ili kakvu drugu domaću živinu. Granicu još nismo prešli, a već nam se čini da smo u Albaniji.


Nekad music shop, danas kućica na parkiralištu

O toj zemlji ne znamo baš ništa. Samo uobičajene reference. Skenderbeg, komunizam, sladoled, kuhani kukuruz, kruh, pečeni kesteni, Hoxha, bunkeri na svakom ćošku, bijeda i sirotinja.


Spomen-muzej Envera Hoxhe

Već sama carina izgleda nadrealno. Umjesto u kućicama, koje su nove novcate, uglati carinici sjede vani za drvenim stolovima. Vrućina je u kućicama nesnosna. Škripa stolova prati udaranje žigova. Isprave pružaju putnicima čvrstom, brzom kretnjom uz jedno ljutito „HM!“. Mi smo uz „HM!“ dobili i nekakav dokument na albanskom. Pokušavam dešifrirati taj splet samoglasnika i suglasnika, ali džabe. Taj jezik je priča za sebe. Ne svrstava se niti u jednu skupinu balkanskih, a još manje europskih jezika. Bosanskim rječnikom rečeno „Niđe veze“
A onda kreće šok program. Selo Muriqan, bez trotoara, kućni pragovi tik uz cestu. Ovce objeduju i kenjaju po školskom igralištu. Starci u izbjegličkim sakoima sjede uz cestu na plastičnim stolicama, kamenju, panjevima, prebirući štapovima po šljunku. Neki besicljno bauljaju uz cestu. Sklepane limenjare s natpisima „Mish“, „Byrek“, „Deri“. Ponegdje natpisi stoje sami bez limenjara. Babe u maramama, s pretrpanim kesama tumaraju pokraj ceste. Prati ih musava dječurlija, koja iznenada mijenja smjer kretanja, i to baš preko ceste. A u drugom planu, nepregledna žitna polja, voćnjaci živih boja, eksplozija jarkog zelenila na brežuljcima okupanim zalaskom sunca. Pejzaž neodoljivo podsjeća na dolinu Neretve.


Ulaz u Albaniju

Odmah poslije Muriqana, drugi šok. Cigansko naselje uz samo Skadarsko jezero, u cijelosti sagrađeno od zemljane cigle, plastike, najlona i lima, pušta na nas djecu-žicaroše koji se kao roj osa jate oko auta. Jedan mali cigančić, uhvatio se za kvaku od vrata i pokušava ih otvoriti. Hvatam ručku s druge strane, i dok on trčkara svejednako držeći kvaku pokušavam ga slikati. Uto se malac pomiče do retrovizora, zatim do štop svjetla i počinje ga ljubiti postrance, dok se auto kreće.

Još jedan jednosmjerni most bez semafora dalje i široko nam se otvaraju albanske ceste. I dalje nas prati lijepi pejzaž, smeće pored ceste i limenjare zalogajnice koje od rušenja spašava jedino kondenzirajuća mast ovčetine koja djeluje kao vezivni materijal. Nekoliko kilometara dalje, u zalasku sunca, usred žarko žutog žitnog polja, nekoliko momaka iz susjedstva igra biljar. Nadrealni bunuelovski prizori su ovdje normalna pojava. U takvom okolišu, orijentacija pomoću znakova je ovdje mislena imenica. Nemoguće je odrediti gdje počinje koje mjesto a gdje završava, jer nema nikakvih tabli koje označavaju prestanak i početak, a i sama naselja su razbacana bez ikakvog reda. Doduše, ponegdje stoje table, ali bilo bi bolje da ne stoje jer samo zbunjuju. Počesto se zna dogoditi da nakon desetak kilometara, usred ničeg, stoji tabla koja označava prestanak mjesta, koje smo napustili prije sat vremena. Udaljenosti na tablama? Ma, nemojte me zajebavati…

Jezdimo prema Tirani, pomalo sustiže sumrak. Dok „Hashishi“ Kultur Shocka ulazi u crescendo, Sharke stišće gas. Policija je aktivna, ali stoje na šljunku među gomilom lunjajućih civila, i to bez auta na vidiku, pa ih je teško uočiti. Ali, usprkos svemu, nezainteresirani su za ono što se događa na cesti. Kao jedina oaza logike u svom tom neredu, ispred nas klopara autobus iz Karlovca.

Konačno, eto nečega što bi se moglo činiti kao rubni dio Tirane. Iskustvo govori da sama vožnja do metropole ni izbliza nije toliko naporna kao vožnja po njoj, pogotovo ako si u njoj prvi put. Zovnem našeg nepoznatog domaćina na mobitel da ga pitam za smjer. Napinjem se da ga čujem koliko veza i promet dozvoljavaju, i razlučujem slijedeće: kružni tok, na kojem skrećemo desno, a onda opet desno. Ništa lakše, Todore, pođi sa mnom.
Uradimo točno po uputstvu, i upadnemo u uličicu, sokačić mračan kao grob. Vozimo sporo jer je krcat bezglavim pješacima i vriskavom dječurlijom koja pretrčava cestu kako joj se svidi. Trotoara, naravno, nema pa njegovu ulogu preuzima rub ceste, čineći cestu još užom. Čini nam se da nitko normalan ne bi otvorio hostel na ovakvom mjestu, no, do sada smo vidjeli popriličan broj nelogičnosti, pa nas ni ovo ne čudi. Tek kad smo došli do starog, zapuštenog groblja, shvatili smo da nisu ni Albanci baš toliko blesavi.


Šaht. Isti kao i ovi naši. Ako ne gledaš, upadneš. Ako upadneš, najebeš.

Vraćamo se natrag, zovemo domaćina. Aha,TREĆI kružni tok, pa što odmah ne kažeš? Možete li nam reći kućni broj da lakše nađemo? Mogu, ali neće vam pomoći, govori on. Ovdje vam kuće nemaju brojeve. (Zašto me to ne iznenađuje?). Parkirajte ispred turskog restorana, (smetnje u vezi, pa ne čujem ime) i onda me nazovite, pa ću izaći da vas dočekam. Nekoliko skretanja lijevo i desno, ogroman nadvožnjak koji nam izgleda kao aerodorm i eto nas u Rruga Elbasan. Parkiramo se na prvom praznom mjestu i opet zovemo.. Restoran Sofra, reče on, hostel vam je iza restorana. Kad ga nađete, javite pa ću izaći. Osvrnemo se prema restoranu ispred kojeg smo stali. Žutim neonskim slovima jasno piše: Sofra. Ćorave kokoši i zrna mi padaju napamet, iako bi bolje stajala ona nepristojna s prstom i dupetom. Nedugo potom, glas s telefona dobio je ime, i oblik. Momak je to naših godina, proćelav, kozje bradat, njuška kakvu bi lako mogli sresti u Zagrebu na mjestima na koje izlazimo. Odlično govori engleski, susretljiv je i trudi se da nam ugodi. Budući da u ovo doba ne radi niti jedna mjenjačnica , promijenio nam je nešto eura u leke. Moramo nešto pojesti jer smo opet gladni i nervozni. Hostel nije nešto naročito uređen, ali za umorne putnike, svaki je krevet kao grob, nije bitno koliko je čist. Zaspeš kao vampir u lijesu i ne budiš se do ujutro.


Tirana noću. Pristojno izgleda

U hostelu se družimo s gošćama iz Njemačke, majkom i kćeri. Čudno je vidjeti dvije na zakon i red navikle Teutonke u ovako kaotičnom okolišu. Kćer mazi mačkicu, maskotu hostela, a Sharke odlazi pod tuš da spere vozački znoj. Pušim cigaretu za cigaretom. Od skoro peterosatnog buljenja u cestu, čula su mi pojačana, trepere. Odjednom sam savršeno razumio njemački, ali bez mogućnosti govora. Kao kakav gastarbajter miješam engleski, hrvatski, njemački s balkanskim naglaskom. Bez vremena, bez padeža. Iz svega razumijem da su cure došle u posjetu muževoj rodbini na Kosovo pa su odlučile svrnuti do Tirane. Zanimljivo kako svi anglofonski stranci koriste jednu te istu floskulu kad ih pitaš kako im je: „It's nice. People are very friendly“ plus varijacije na temu. Nisu li ljudi svuda frendli i najs, čak i na Istočnom Timoru? Domaći su uglavnom uvijek prijazni prema strancima. Domaće se žene, uglavnom uvijek prije daju strancima. Ako stranac navija za domaći klub dobit će pivo prije svih. Tolike prednosti! Poslije mog tuširanja, odlazimo u Sofru da gastronomski utvrdimo gradivo .

Europa? Tako nešto ovdje ne postoji. Ostaci komunističke megalomanije? Svakako da. Trgovi sazdani od sivih ciglica, toliko prostrani da bi se na njima mogli parkirati svi zagrebački automobili. Upravne zgrade sivožute boje, iz kojih je potvrde o postojanju izdavao Veliki Brat Hoxha. Prastare kućice mutanti, iskrivljene pod teretom teških godina, naslonjene na stakleno-čelične zgrade, spomenike kapitalizmu. Tu i tamo stidljivo izviri pokoja džamija, ali ih je premalo da bi se čovjek osjećao kao da je u Turskoj. Premalo je tijesta u prehrani da bi bili u Italiji. A tek promet? Ni Crnogorci ne bi znali šta ih je snašlo da dođu ovdje. Cijela država podsjeća na 60-te u Jugoslaviji, ali zgrade od stakla i čelika govore da smo ipak u 21. stoljeću. Kao da smo u upali u vremensku petlju.





Detalji s ulica Tirane

SKENDERBEG- KONJAK ILI HEROJ?


Heroj. Konjak je popijen.

Prije ili kasnije, kad čovjek zakorači na centralni trg u Tirani mora upasti u sjenu najvećeg albanskog heroja, Skenderbega. Taj je momčina čeličnom disciplinom i posvemašnjom zajebanošću cijelih 25 godina čuvao svoju zemlju od Osmanlija. Hrvatska, predziđe kršćanstva, glasila je jedna od prvih lekcija na vjeronauku. Aha. Razmislite ponovo. Sad možda i jest brand, koji stoji na flaši smeđe-žute tekućine, ali Skenderbeg je bio prava zlatna koka pop-kulture 18. stoljeća . Antonio Vivaldi je njegovim imenom nazvao jednu od svojih trilijun opera, a njegov su primjer slijedili i ostali umjetnici. Romantičari, uglavnom. Longfellow. Ronsard. Ako vam ta imena nešto znače. Pa čak i onaj što je uzgajao roza čaplje u svom vrtu, a koji je svoju kletu sudbu pronašao u Grčkoj. Byron se zvao. Uglavnom, zaboravite sve junake domaćih deseteraca koje ste morali, htjeli ne htjeli, čitati i učiti u srednjoj školi. Skenderbeg bi sve te niškorisne Senjanine Ive, barune Trenkove, Boške Buhe, Nikoletine i ostale jebivjetre pojeo za doručak i na kraju iščačkao ostatke njihovim bedrenim kostima. Ponos nad tim junakom ide toliko daleko da se nadnaravne sposobnosti kakve su mu pripisivane u legendama uzimaju kao povijesne činjenice. Mač kojim je razvaljivao turske lubanje bio je toliko težak i velik da su ga mogla nositi tek četvorica odraslih ljudi, no on ga je, naravno, nosio kao pero. Njime je zatukao ni više ni manje nego tri tisuće Turaka, što ga čini vjerojatno najvećim turskim masovnim ubojicom u povijesti. Tojest, albanskim. Da ne spominjemo to da je jednim zamahom mogao zaklati odraslog bika ( i ne samo to, nego ga obrnuti na ražnju i još ga oguliti. Sve u jednom udarcu). U to ime, eto jedna pjesmica sa struna ovog guslara:

Zmaj od Albanije slavimo mu ime,
cijela zemlja ponosi se njime,
tresite se osvajačke gaće,
prošupljit će vas Skender kao saće.


Daleko od toga da Skender nije zaslužio svoje ime u analima vojne strategije, ali ne prođe desetljeće da ne dodaju koju tonu njegovu maču, ili pokoju stotinu mrtvih Turaka. Od pravog čovjeka tad ne ostane ništa doli figura utjehe koja ljude čuva od puknuća u teškim vremenima. Zvuči li to poznato? Što više idemo na jug, to ljudi teže puštaju svoje pretke da spavaju.


Ulična knjižnica. Ne zna se što je čuva od raspada.

Na svakom ćošku stoji grupica koji mašu rukama, prodaju, mijenjaju, rukuju se, dogovaraju. Ulice krcate improviziranim štandovima s voćem, povrćem, lažnim zlatom, kućnim (ne)potrepštinama, burecima, praznim gajbama piva, uglatim facama u izbjegličkim sakoima, albanskim Trotterima koji valjaju robu živeći od jutra do sutra,i dame čiji se gležnjevi u previsokim štiklama ugibaju pod vlastitom težinom, svi zajedno ujedinjeni pod geslom Original Urban Control (natpis vezen zlatom na majici kupljenoj u Šutki). Upravo zbog toga, pojačana svjesnost je ovdje nužna jer nikad ne znate kad se u kojem buljuku ljudi krije kakav otvoreni šaht, rupa ili govno.
Nesređeni monunentum albanskih trgova, kojeg nećete vidjeti niti na jednoj razglednici možete vidjeti upravo ovdje. Po završetku kruga, kupimo se u hostel, da utonemo u dosad najtvrđi san na putovanju. Usprkos neredu koji ovdje vlada, imam jaki dojam da bi nas Albanci svojom mravljom upornošću vrlo lako mogli prešišati.

11.03.2010. u 14:19 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 25.11.2009.

9.kolovoz, Lovćen, Kotor

Nemojte u Albaniju, tamo je prljavo, govori gazda apartmana kad ga pitamo za smjer prema Tirani. Opet predrasuda stojećih bića. Kad bih razmišljao svojim hrvatskim mozgom kojeg sam ostavio tamo gdje mu mjesto i jest, ne bih stigao dalje od Orašja. Nekim je finijim Hrvatima BIH „prljava“. Što bi tek jedan Šveđanin ili Amerikanac trebao reći za Hvatsku? Njima je to ionako sve isto, Balkan, šupak Europe, podsvjesno i primordijalno u svom najčišćem obliku. 6 ograđenih prostora, svaki s jakim kompleksom inferiornosti čije strukture i kulture počivaju na dinstanom luku i slanini. Tres exotique, rekli bi Francuzi.

No, nisam ovdje da učim druge o pristojnosti. Plati, pa klati, gazda i vozdra! Dug je put do Albanije, a morat ćemo i do Kotora da dogovorimo smještaj u Tirani. Iako nismo opterećeni vremenom, prioritet nam je da se dočepamo Tirane prije mraka. Tko će se normalan po njoj gubiti u mraku? Karta pokazuje da nam je grad udaljen tek nekih 150 kiliometara, ali normalno računanje vremena puta ovdje ne pali. Kilometražu je potrebno pomnožiti bar sa dva, da bi se dobilo točno vrijeme. Ovdje ceste nisu popravljanejoš od Tita. Ali, gazda ima prijedlog. Što ne bi do Kotora vođe preko brda? Vidi se cijela Boka s jednog vidikovca, a i ne morate se zajebavat s gužvama na magistrali (ne zaboravimo naglasak na predzadnji slog) Ispočetka se nećkamo, ali na kraju popustimo. Predrasude i gostoljubivost nekad idu ruku pod ruku.

A kad smo se popeli na planinu i naravno, fulali skretanje za vidikovac, u daljini tik pod oblacima se ukazao Lovćen. Pogledali smo se i rekli: „Jebiga!“ Doći u Crnu Goru, a ne viđeti Lovćena! Svašta.
Image Hosted by ImageShack.us

Odozdo, Lovćen je izgledao puno bliže. 45 minuta kasnije, nekoliko stijena na cesti i nekoliko ovaca dalje dolazimo do mauzoleja, ali uspon još nije gotov. Pred nama je još nekoliko stotina stepenica, a uspinjače nigdje. A kad se zapuhani i znojni konačno popnemo dočeka nas čudo od mramora, ta velebna pojava od koje zaboravite na sav umor. Tu na Lovćen-planini, u kamenoj kućici, čuči mramorna kamenčina od četiri metra, isklesana medvjeđom šapom Ivana Meštrovića u Njegošev lik. Sjedi miran, gleda preda se s prstom na brcima, namrčen, s orlom za leđima, stražari nad svojim narodom. Taj samoproglašeni „vladar među varvarima a varvarin među vladarima“ došao je na prijestolje sa 17 godina, i za samo preostalu 21 godinu, koliko je doživio, uspio je nemoguće. Pomirio je zavađene klanove, utabao pokoju cestu i uveo poreze. Dakle, stvorio državu. U slobodno vrijeme, dok Crnogorce nije tjerao u red, uspio je napisati nekakve epove koji će kasnije postati temelji crnogorske i srpske književnosti. Školske klupe nije u životu vidio. Sve što je znao naučio je od planinskih kaluđera, a knjigama, zbog kojih je napisao to što je napisao, kljukao ga je pokojni ujak.
Image Hosted by ImageShack.us

Iz kapelice, gdje je Njegošev grob izrezbaren u mramoru, teče uski mramorom popločani put do vidikovca s kojeg se može pogledom obuhvatiti veći dio Crne Gore. Sve, počev od stazice do vidikovca zaslužuje svačiju pažnju, pogotovo zato što ćete, ako ne pazite, skliznuti u kilometar i pol duboki ponor, a onda vas ni sam Njegoš, a ni oblaci što plove na metar od vaših nogu, neće spasiti. Jer ograde nema. Zašto? E, to je misterij ravan otkriću kristalne lubanje.
Image Hosted by ImageShack.us

Silazimo, šaljemo Njegošu jedno hrvatsko doviđenja i prašimo za Kotor . Cesta od Kotora do Lovćena praktički i nije cesta. To je planinska staza-trotoar kojom slalom između kamenja i pišača-krajputaša voze automobili, busevi i kamioni. Nije se puno promijenila otkada ju je Njegoš utabao, jedino što je naliven koji centimetar asfalta. Vožnja tim trotoarom usred turističke sezone svojevrsna je ludost, ali vrijedi riskirati, barem zbog predivnog pogleda na Boku i na avione koji se dižu s aerodroma u Tivtu.
Image Hosted by ImageShack.us

Ulazimo u kolonu koja se vuče kao mačka prebijena vrućinom. Cestovna signalizacija naravno ne radi i sve opet dela po principu mahanja i trubljenja. Četrdeset i pet minuta kasnije, kojih stotinjak metara niže, par vozača samoubojica manje, nalazimo parking, i onda zujimo po tijesnim ulicama Kotora. Karta ne pomaže. Sve ulice su iste, sparne, pretrpane turistima, a mi smo gladni kao psi, pa time još više dezorijentirani. Nemoguće je riječima opisati kakvim se mislima bavi mozak opterećen glađu. Dok vozim, obično nikad ne primjećujem glad. Ali jednom kad izađem iz auta, kad nestane ceste, tad glad punom silinom zafrče utrobu. Postajem užasno živčan. Riječima puka, zajeban. Opasan samom sebi i okolini. Već sama kombinacija desno-lijevo-desno-ravno postaje viša matematika, jednostavna pitanja tipa „Dobar dan, kako mogu doći do….“ zakompliciraju se prije nego se uopće izgovore, a da ne govorim o slalomu između turista koji ionako gledaju gore u prozore "ou hau bjutiful" crkve. To je tek viša znanstvena disciplina. Budući da dva živčana jebivjetra nisu najsretnija kombinacija, hitno nam treba nekakav restoran.
Image Hosted by ImageShack.us

Ipak, nalazimo pizzeriju blizu hostela, gdje rupu u želucu liječimo odličnom pizzom. Da li je stvarno dobra ili ne, pitanje je, jer bi nam u takvom stanju prijala i sušena slonovska koža. Negdje između preživanja i gutanja sočne pizze, pojavljuje se ona, žena impozantne figure s razbarušenim zlatnim runom umjesto kose, koje živi svojim životom kao da je nabijeno statičkim elektricitetom. Ona zna ljude u Tirani koji znaju ljude, koji znaju ljude i tako unedogled. U žurbi i frci, u kakvoj samo jedna šefica turističkog objekta može biti, daje nam znak da će doći za malo vremena. Koliko malo, nismo uspjeli shvatiti.
Image Hosted by ImageShack.us

Sjedimo u predvorju hostela. Tu se vrzma suncem opaljeno osoblje, te mladići i djevojke blaženih lica, svojstvenih za europske studente. Skoro da im zavidim na toj bezazlenosti. Oni će sutra sjesti u svoje sandoline, čamce za rafting, traktorske gume i cvrčati na „bjutiful montenigro san“, a mi ćemo se drndati u našoj pokretnoj konzervi kroz balkanske gudure, znojiti se, izbjegavati budale na cesti, slušati distorziju i slikati brda. Zapravo, kad bolje razmislim, uopće im ne zavidim. Nimalo.

Pušim posljednju cigaretu, šesti put prelistavam brošuru o Durmitoru. Sama jezera i rijeke. Cigareta mi uopće ne prija. Nervozan sam a i Sharke je poprilično deprimiran čekanjem. Već je tri sata, trebamo poći za Tiranu, a još ne znamo ni gdje ćemo spavati. Nije nam svejedno, pogotovo kad znamo, odnosno ne znamo, u kakvu zemlju idemo. No, neznanje nam je s druge strane, motor pokretač, a osim toga, mnogi su otišli, bili, vratili se, i rekli da je dobro. Taman kad smo mislili otići, eto ti zlatorunog žene-tajfuna. Osoblje hostela se odmah uskomešalo. U ugodnom razgovoru, iako se ne znamo, iznenađeni, zaključujemo da smo se jednom upoznali u virtualnom prostoru bloga ha er. Jednom u budućnosti, rekli smo si, produbit ćemo naše poznanstvo i u ovom, trodimenzionalnom svijetu, na tko zna kojem mjestu, i u koje sumnjivo vrijeme. A do tada, jebiga, tko živ, tko mrtav. Razmjenjujemo brojeve u slučaju da se ponovo sretnemo. Jednim telefonskim pozivom naša dobročiniteljka nas je rješila nedaća, a onda ljubazno otpratila do auta.
Image Hosted by ImageShack.us

Vrelo poslijepodne, vozimo se po prometnoj magistrali. Sharke za volanom, snimam more s desne strane i uživam u analognom dubu Lee Scratch Perryja. Blaženi klima uređaj! Da nema tog čuda tehnike, skuhali bi se kao jaja na teflonu. Ovako se samo obilno znojimo, poput amazonskih drvosječa i udišemo klimom isječeni zrak. Kroz mediteransku omaru, naziru se budvanske plaže zaklonjene suncobranima, okružene zbijenim kućama i stijenama. Na moru nema niti jednog otoka, jedino se Sveti Stefan crvenim krovovima usjeca u more kao rog.
Image Hosted by ImageShack.us

Narod bezglav, pretrčavaju cestu punu automobila gdjegod stignu, ponekad zajedno s djecom. Vrevu podebljavaju i česta gradilišta. Zidaju se kuće katnice, luksuzni apartmani, i svakojaka čuda bez ikakvog reda i smisla, razbacana po okolnim planinama, i na liticama uz more. Na nekima se šepure dvojezični natpisi, na crnogorskom i ruskom. Neka zdanja čak i nemaju cestu. Naša bespravna gradnja nije ništa spram ovog osmog svjetskog čuda ovdje. Mislim da se s ovom ludošću može usporediti jedino Dubai sa svojim umjetnim otocima-životinjama. Ali, sve u svemu, zgodno je vidjeti da nismo samo mi (Hrvati) ponosno spustili gaće do poda pred dignutim europenisom. Ovdašnji turooperatori i poduzetnici rade to još očiglednije, ali se uz to još i besramno dodvoravaju ruskoj tajkuneriji. Simpatično je, kako što dalje odmičemo, to što vidimo sve više sličnosti ovdašnjeg življa s našim, koji se tako uporno i uzaludno ograđuje od svega što ima veze s kletim jugoistokom. Isti jezik, drukčiji naglasak, a kolektivni cilj isti: što manje rada, što više para i po mogućnosti, uramljena diploma životne škole, jer ona regularna nikad kurca nije vrijedila. Naši (još) nisu otkrili Ruse, ali niti neće, sve dok se ono malo klubova što ne svira narodnjake gasi u ponoć. Jedina razlika između nas i njih, je ta što oni ne prikrivaju svoju narav.

Sharke se muči s crnogorštinom na cesti, a ja pušim svoju tko zna koju cigaretu Lovćen koja smrdi kao bubonska kuga. Monotoniju izbjegavanja vozača-samoubojica povremeno prekida kakav izgubljeni ruski tajkun u džipu, koji slijepo prati znakove zaostale iz vremena bivše države , nauštrb živaca drugih vozača. To znači, gdje piše četrdeset, on stvarno vozi četrdeset, bez obzira što svi oko njega voze barem osamdeset.

A u Albaniji...eh...to je druga priča.

25.11.2009. u 19:12 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.10.2009.

8. kolovoz., Tjentište, Cetinje

Sobu ostavljamo kakvu smo je zatekli, i odlazimo na jutarnji mezet u zalogajnicu Uranak. Nakon kavice i cigare, kobasice i ćevapčići doći će nam kao šamar kožnim opasačem. Postmesna mutavost nas nije pustila do kasnog popodneva.Sjedamo u kola i pičimo za Montenegro. Pičenje treba uvjetno shvatiti jer je ono na ovakvim cestama virtualno nemoguće. Tek iza Foče počinje pravi seks.
Ali prije toga, moramo obaviti malu ekskurziju koju nam Nova Hrvatska Desnica nikad neće oprostiti. Skrećemo za Tjentište, ugledno selo bivše države, u kojem se nalazi spomenik palim borcima na Sutjesci. Doći do Tjentišta nije nimalo lagan zadatak, budući da se cesta sve više sužava i vijuga. Mimoilaženje u uskim krivinama nije toliki problem, barem dok se ne pojavi kamion ili autobus. A onda, malo rikverc, malo naprijed, malo dogovora, pokoja rupa pokraj puta i može se dalje.

Image Hosted by ImageShack.us


Eh, da! Retrospektiva. Osnovna škola. Sat prirode i Društva. Nastavnica Janja Matić. Datumi sjednica AVNOJ-a, ZAVNOH-a, znaš? PET!, ne znaš? JEDAN! To će u kasnijem životu kod mene izazivati kronične zaplitaje crijeva na spomen partizanske toponimije. Tjentište? Sutjeska? Kozara? Ostavite me na miru, vi partizanske vukojebine što dom ste spomenika, ovaca i brđana medvjedoždera!
I eto me sad ovdje, u Tjentištu, čije ime je do prije dvadeset godina bilo poveznica s nedovoljan jedan i probleme s probavom.

Image Hosted by ImageShack.us


Spomenik je zapravo monumentalna kamenčina od svojih pet-šest metara visine, podignuta u nigdjezemskoj nadomak sela, razdijeljena na dvoje i obrađena tako da prikazuje uglata i zgrčena lica poginulih vojnika. Na spomen ploči na početku uspona piše kratko i jasno:“ Ovdje počiva 3301 borac sa Sutjeske“. Nema nikakvih imena, niti datuma.

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Sudeći po tablama automobila koji se okupljaju u jedinom bircu pokraj ceste, onih koji nisu zaboravili ima iz svih krajeva bivše države. Vidjeli smo sijaset srpskih, dvije –tri slovenske, bosanskih čak i makedonskih tabli. Hrvatskih, kako je i za očekivati, vidjeti nije, jer očito da većina naših zemljaka nije preboljela one iste kronične zaplitaje crijeva na spomen bliže prošlosti. Ipak su naša crijeva oduvijek bila europska, a naše govno pogotovo, jer kad biste ga dali na analizu ne biste u njemu našli ostataka bureka, pita, ili ćevapa, već samo sočnih ajngemahteca i kajzeršmarnova.

Šćepan Polje i njegovih dvadesetak kilometara zračne linije za koje nam je trebalo sat i pol vremena pamtit ćemo dok smo živi. Slika govori više od riječi. Postoji čak i znak za ograničenje, ali nisam siguran kome to pomaže. Blizina granice na Balkanu automatski znači nepregledna brda, loše ceste i sumrak civilizacije. Nakon prolaza jednosmjernog mosta bez semafora, prema sustavu znakova naučenim u BiH, domogosmo se Crne Gore.
Image Hosted by ImageShack.us

Biti glupi turista u Crnoj Gori ima svoje prednosti. Kad vas oduševi eonima nedirnut krajolik koji naprosto oduzima dah, zaboravljate na dinaroidni sustav vrijednosti kakav je ovdje na snazi, Nikolaidisov crijevoboljni opus, a ponajviše na stanje zemlje iz koje ste otišli. Biti glupi turista danas uopće nije u trendu, iako bi nekima dobro došlo. Danas, da bi koliko-toliko išao u korak s okolinom, moraš znati pošteno opsovati u cilju održavanja svijesti čistom. Ali, u ovim planinama, čvrsto odlučujem da danas u meni neće biti mržnje. Zapamtit ću uglove svakog kamena koji mi se učini nepravilnim, i ako bog da stati i zapišati kakav obližnji grm pokraj puta, a onda uz cigaretu, ispunjen božjim blaženstvom zuriti u bistro plavo Pivsko jezero. Hoću da me boli kita jednako kako boli zagorenog brkatog Čeha na jadranskoj plaži koji zamišlja da je u božjem raju, iako se desetak metara dalje izlijeva gradska kanalizacija. Trenutno biram ono što želim vidjeti, a kanalizacija definitvno nije to.
Image Hosted by ImageShack.us

Ovdje su obronci Durmitora, divlje gudure i litice koje okomito iz utrobe zemlje rastu u zrak, ravno do oblaka, a ponegdje se svijaju oko cesta tvoreći kratke tunele. Bilo gdje da se okreneš, samo zrak, čist, sočan, vlažan, golemo sivilo kamenja, bujajuće zelenilo koje izvlači nikotinski kal iz pluća, i vjetrom raznošena tišina. U strahu da ne poremetim ravnotežu, grm nisam zapišao, a većinu fotografija snimio svojim organskim velepamtilom koje je bolji aparat od bilokakvog Canona ili Olympusa.

Image Hosted by ImageShack.us


Kilometrima dalje, planine postaju brežuljci, usred kojih se nasadio grad Nikšić. Jedva čekam da vidim grad čije me pivo toliko puta oduševilo.
Čim smo se dokopali predgrađa Nikšića sjetili smo se one stare izreke da putovanje razbija predrasude. Bogami, neke i učvršćuje. Šta je to u što smo došli? Lijenost? Nemar? Ono crnogorsko „sjutra“, prepričavano u vicevima? Nemamo mi ništa protiv loših semafora, koje znake života daje kao viseći ljenjivac u zoru, smeće po cesti je također lako preboljivo, pa čak i bezglavi pješaci. Rupetine na cesti u samom centru ipak nisu. Polovica glavne džade, zapravo blatište s mumificiranim mamutima koja samo čeka dan kad će ga snimiti ekipa National Geographica, također nije simpatična. Prevaliti tolike kilometre da bismo nestali u nekakvoj katranskoj jami u Nikšiću, bila bi glupost dostojna Darwinove nagrade! Znam da se nedjeljom ne radi, ali što misle ovi Nikšićani? Da i smrt spava nedjeljom, kao i oni?

Na jednosmjerne mostove bez semafora smo se već navikli.

Žive glave bježimo iz Nikšića, pitoresknog mjestašca, štono riječ. U vožnji dogovaramo smještaj u Cetinju s vlasnicom Montenegro Hostela, koju ćemo kasnije i upoznati. Nekoliko desetaka kilometara južnije, nekoliko stotina fotografija poslije i eto nas u Cetinju. Silazimo u mjesto da nađemo Balšića Pazar be be. Pitamo prvog čovjeka kojeg sretnemo, a on nam odgovori čistim purgerskim naglaskom. Zagrepčanac usred Cetinja? Putnicima se čak i minijaturno Cetinje može učiniti veliko poput Sarajeva.

Ono što nismo dobili u Nikšiću dobili smo ovdje. Već prvi dojam Cetinja odagnava napetost. Zbog silnih drvoreda cijeli je grad okupan u ljetno zelenilo, automobili voze sporo, ljudi iz njih mašu poznanicima na ulicama, trube sirenama. U cijelom gradu spava neka mediteranska fjaka, okrepljujuća omaglica. Idealno mjesto za sakriti se od vreve na kotorskim ulicama. Apartman nas je ugodno iznenadio. Otvoren tek nedavno, uredan i čist, s brodskim očima na stepenicama, kupaonica s kadom i pomičnom stijenom, dnevna soba s dva topla kreveta i televizorom. Milina! Gazda apartmana srdačan je čovjek, kao i žena koja je radila kao posrednik između njega i nas. Sav taj luksuz plaćamo samo dvadesetak eura. Odlučujemo čistoću apartmana umastiti s našim putničkim znojem pa odlazimo pod tuš (Ne zajedno! Sram vas bilo!), jer želimo vidjeti nešto od Cetinja prije nego padne mrak, svježi i namirisani.
Image Hosted by ImageShack.us

Cetinje je povijesni grad, nastao kao zaklonište crnogorskom vladiki Ivanu I Crnojeviću, koji je iz Žabljaka utekao pred zlim Turcima. Iako je glavni grad Crne Gore Podgorica, čini se da se Cetinje nikad u potpunosti nije odreklo tog statusa. Kako u balkanskim državama ne postoje dva grada koja se međusobno vole, tako je logično naslutiti animozitet između Cetinjaca i Podgoričana, iako tome nismo posvjedočili.
Image Hosted by ImageShack.us

Nedjelja je popodne, pa se narod lijeno gega po korzu, zarezuje stopalima travu oko manastira, gura kolica s djecom, ispija svoja piva, kavice i rakije, zadnji trzaji lagode prije radnog ponedjeljka. No, čini mi se da su ovdje sva popodneva takva. Djeca zuje u autićima po velikom placu ispred utvrde Crnojevića, zujimo i mi, pazeći da nam se ne zabiju u noge. Hodamo jednako kako i vozimo, praveći slalom između dozlaboga usporenog življa , brzajući samo naprijed i naprijed. Prolazimo rezidencije predsjednika Crne Gore, ambasade, stare vile koje su nekad nastavale debele političke glavonje. A kad u petnaestak minuta dođemo do kraja turističke zone, okrećemo se, pa opet udarimo u brzi hod, kao da jurimo na avion. Primjećujem da iako smo izašli iz auta, još uvijek putujemo. Ni bajkovitost Cetinja nam više nije zanimljiva, već se sad osjećamo tijesno. Za sat vremena obišli smo sve stare građevine, parkove i dvorce te zaključili da se ovdje više nema što za vidjeti. U restoranu skrivenom od Korza, častimo se domaćim gastronomskim perverzijama, pilećim batkovima punjenim sirom i tripicama koje su nas učinile tromima kao i većinu šetača na Korzu. Nabubrili od podatnog mesa, bacamo još jedan đir po korzu, a onda se zadovoljni bacamo u krevetac.

19.10.2009. u 21:44 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.09.2009.

7.kolovoz, 2009. Sarajevo

Iz Vinkovaca idemo ravno u zemlju piramida. Stožasta brda svuda okolo, a put popločava tucanik, prljavi i suncem opaljeni radnici, i asfaltom zagađena mašinerija. Nije nam prvi put da se susrećemo s bosanskim apsurdom, na kraju krajeva, ima ga i u Hrvatskoj, ali ne nalazi se na ulici, vidljiv kao ovdje. Mi, uplašeni Europom svoj smo apsurd naučili skrivati u strahu od europe, dok stanovnici BiH nemaju tih kompleksa. Znaju da im je Europa još decenijama daleko, pa se time niti ne opterećuju. Tamo će vas apsurd zaskočiti na ulici, dok točite benzin ili idete po novine. Žmigavci ovdje rade samo povremeno, zalogajnice cvatu na svakom koraku jednako kao i fantomski zanati, a problemi u prometu rješavaju se znakovnom i glasovnom komunikacijom vozača (Koči, hajvane, oca ti jebem!) Poštuju se samo crvena svjetla, znak STOP, te poneki naopaki trokut, situacija koja ćenas uz sitne varijante pratiti cijelim putem. Kuljajućim dimom iz debelih dimnjaka pozdravlja nas kraljica soli, Tuzla.

Prolazimo skretanje za restoran DIskrecija, i zaustavljamo se u restoranu nadomak Husinog. Prazan nam je želudac , a sredstvo za njegovo ispunjavanje: janjeće pečenje s lukom. Osim nas i nekolicine lokalaca , od kojih jednog krasi bujna fudbalerka i visoko čelo, nema nikog. Luk i janje brzo su se stvorili ispred nas, ali su još brže i nestali. Nismo dali šansu čak ni jadnim muhama da se skupe. S čačakalicama u zubima i mjehurićima oko glave zaključili smo slijedeće: Prvo, odsada pa nadalje, počinju igre bez granica za naše želuce. Drugo, nakon ove turneje vožnja po Zagrebu u goropadno kišno jutro činit će se kao popodnevna šetnja parkom uz pjev ptica.

Sunčano popodne u Olovu. Grad nazvan po famoznom metalu, poznat po toplicama sa zdravom vodom i planinetinama s najvećim postotkom domaćih VSU (vozači samoubojice) u SUV-ima. Tipovi koji ponosno nose status domaćih Niki Lauda a koji niti u najvećim krivinama ne oklijevaju zaobići kolone i kamione koji su ih stvorili. Zašto baš u tom trenutku ne naleti vozilo iz suprotnog smjera, ostaje vječita misterija koju ni pokojni Clarke ne bi razjasnio. Što dublje kročimo na Balkan, misterija će se pojavljivati sve više.

Nama dvojici prometnih pacifista nije do jurnjave. Niki Lauda možda i jest bio fenomenalan vozač, ali se jadničak ispekao i ostao bez uha. A nama je naš sluh jako važan. Pogotovo Šarketu, iako se povremeno zapitam da li ga uopće ima, pojačavajući Đubrivo i New Bomb Turkse skoro do propištavanja zvučnika. U Sarajevo stižemo nakon kojih sat vremena. Tražimo fantomsku Besarinu Čikmu, ulicu u kojoj nam je smješten hostel. Ulicu je nemoguće naći ako ne pitate pravog taksistu. No, kako imamo više sreće nego pameti, vrlo brzo smo ga našli. Pedeset je metara od taksi stajališta.

Recepcionarka uzima telefon i zove Mirsu, koji će nam pokazati naše sobe. Dok ga čekamo, čudimo se ulici koja ima točno dvije kuće i zid. Jedna je hostel a druga odvjetnički ured, a zid krasi navijački bojni grafit. Misteriozni Mirso se ubrzo pojavio sa svojim napola živim Fordom. Limarija rđava, guma napol ispuhana, a retrovizor na vozačkoj strani bespomoćno se njiše kao mlohav kurac. Iskreno smo se zabrinuli za smještaj. Jer, misteriozni Mirso, osim što vozi krš, ima kamen izraz lica kojem se usta otvaraju rjeđe nego zasranim kipovima palih junaka. Nismo znali kakvu ćemo prčvaru dobiti. Kako se pokazalo, strah je bio neopravdan. Soba u koju nas je doveo odiše ugodnom atmosferom, koju kvari jedino brujanje radničke mašinerije u blizini. Parkirali smo u dvorište i ostavili prtljagu i otišli se naći s Mirzom, našim domaćinom za ovo popodne.tajališta.

Sarajevo se izgledom promijenilo otkako sam ga zadnji put posjetio. Dosta je građevina pokrpano i nanovo izgrađeno, a ponešto je ostavljeno da služi kao spomenik nesretnim vremenima, checkpoint za sve turiste i mirovne promatrače. Na sve strane niču raketni vrhovi minareta te pripadajućih im kupola, što svjedoči o podizanju kolektivne duhovne svijesti grada. Odmah pored Sebilja, gdje smo dočekali Mirzu, bradati tipovi u košuljicama prodaju knjige o Islamu, urešene cifranim arapskim slovima s nazivima kao što su „Bistro More Suptilnosti“ , „Iskre Božje u duši“ i slično. Iza svega toga razapet je kino-ekran na kojemu se projiciraju slike vjerskih obreda, puštaju nabožne pjesme i recitiraju odlomke iz Kurana. Drago mi je vidjeti da i Sarajevo kroči stazama modernog kapitalističkog društva. Sve je prisutnija glad za duhovnošću, tom neopipljivom robom za ispunjenje koju svatko može prodavati, i zvati se kabalistom, scijentologom , katolikom, muslimanom, ili babom vračarom . No, ništa bez uvjeta. Prvo pusti bradu, obrij čelo, odrekni se seksa, udaraj se kamenom u glavu svako jutro ili 16 puta nedjeljno prdni u vjetar da te Bog čuje. Tek kad od sebe napraviš budalu, kad stvarno dokažeš da si voljan poništiti sebe da bi pomogao kolektivu, onda si vrijedan. Naša muzička kutija na četiri kotača, u kojoj sa zvučnika sveudilj bije Motorhead, ima to svojstvo da ne propušta zvuke samoostvarenja putem masmedija. Jednom kad izađemo van, ta nas buka prati, i djeluje kao filter. Štiti od negativnih utjecaja, i propušta samo ono šejtansko.

Nakon uništavanja sočnih pita na Čaršiji, pravac Underground. Tamo nas čeka Eldin i točeno Sarajevsko, a društvo nam pravi Bon Jovi, Scorpionsi, Kiss i ostali šejtanski advokati. Iako je muzika preglasna, nadglasavamo se i čujemo tek pokoju riječ. Za Mirzu, kojemu je glas uštiman na srednju jakost to nije nikakav problem. Uspijeva biti glasniji čak i od Bon Jovija koji koristi razglas kako bi razaslao poruku mira svijetu. Eldin priča o svojim danima dok je imao band kontradiktornog imena Fukaraga. Fukara i aga. Sirotinja i bogatstvo. Band je ušao u povijest zbog toga što je, kad je nastupao kao predgrupa YU-grupi morao mijenjati ime na zahtjev organizatora, jer je, uvredljivo za band kalibra kao što je Yu-grupa. I promijenili su ime. U YU-predgrupa.

Poslije Undergrounda, translociramo se u FIS, na terasu, gdje nastavljamo drmati po pivu. Trudimo se da ne izgubimo kontrolu, jer nam sutra valja voziti do Cetinja. Prilično je teško suzdržati se, jer je atmosfera opuštena, raja je vesela a pivo nadolazi i klizi samo od sebe. FIS je birtija s terasom posutom šljunkom, a šljunak posut umjetnicima, novinarima, studentima, studenticama, i svakakvim živopisnim muvatorima. Na zidovima od trske izložene su slike nepoznatih umjetnika koje najviše podsjećaju na rane crtarije Roberta Crumba u fazi primarne infekcije LSD-jem. Slika sa travnjakom, suncem, cvijećem i ogromnim zvučnikom na nebu u centru slike privlači nam pažnju. Kad bi bar naišao nepoznati autor, rado bismo je kupili, pa šta košta da košta.

Nakon uništavanja sočnih pita na Čaršiji, pravac Underground. Tamo nas čeka Eldin i točeno Sarajevsko, a društvo nam pravi Bon Jovi, Scorpionsi, Kiss i ostali šejtanski advokati. Iako je muzika preglasna, nadglasavamo se i čujemo tek pokoju riječ. Za Mirzu, kojemu je glas uštiman na srednju jakost to nije nikakav problem. Uspijeva biti glasniji čak i od Bon Jovija koji koristi razglas kako bi razaslao poruku mira svijetu. Eldin priča o svojim danima dok je imao band kontradiktornog imena Fukaraga. Fukara i aga. Sirotinja i bogatstvo. Band je ušao u povijest zbog toga što je, kad je nastupao kao predgrupa YU-grupi morao mijenjati ime na zahtjev organizatora, jer je, uvredljivo za band kalibra kao što je Yu-grupa. I promijenili su ime. U YU-predgrupa.

Poslije Undergrounda, translociramo se u FIS, na terasu, gdje nastavljamo drmati po pivu. Trudimo se da ne izgubimo kontrolu, jer nam sutra valja voziti do Cetinja. Prilično je teško suzdržati se, jer je atmosfera opuštena, raja je vesela a pivo nadolazi i klizi samo od sebe. FIS je birtija s terasom posutom šljunkom, a šljunak posut umjetnicima, novinarima, studentima, studenticama, i svakakvim živopisnim muvatorima. Na zidovima od trske izložene su slike nepoznatih umjetnika koje najviše podsjećaju na rane crtarije Roberta Crumba u fazi primarne infekcije LSD-jem. Slika sa travnjakom, suncem, cvijećem i ogromnim zvučnikom na nebu u centru slike privlači nam pažnju. Kad bi bar naišao nepoznati autor, rado bismo je kupili, pa šta košta da košta.

Izuzev vehabijske propagande u centru grada, drago mi je vidjeti da je Sarajevo ostalo onakvim kakvim sam ga oduvijek znao. Puna kapa priča od kojih bi poneki novopečeni Andrić napravio toplu ljudsku knjižicu punu komedije i tragike, koje inače u Bosni idu ruku pod ruku. I zato da ovo ne bi preraslo u početak još jednog dirljivog romana o Bosni, odlomak se prekida ovdje. Tko to želi, može skočiti u obližnju trafiku po najnovijeg Jergovića. A mi moramo na spavanje da se probijamo kroz pustinju i prašumu do Cetinja.


Sad tek vidim da nemam niti jednu sliku od BIH. Pa ću zato staviti jednu proizvoljno koja nema veze s BIH, ali ima veze s temom naše današnje emisije.

Image Hosted by ImageShack.us

28.09.2009. u 18:56 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.09.2009.

SVE MISTERIJE BALKANA iliti BALKAN STOMAK RALLY

Glavni junaci:
Sharke Misterija. Prvak u rally-vožnji bez ruku, svjetala, s tamnim naočalama, i po mraku. Burek jede isključivo navečer, bez jogurta, a ćevape samo ujutro, prije kave. Somun ne jede, već ga koristi kao jastuk za ravnanje kičme pri vožnji. Šampion u nošenju balvana u šumu. Kuhar po prirodi, po zanimanju prvi emigrant IZ Europske Unije u Hrvatskoj. Ne nada se Glazbenoj Uniji. Nosač glazbene opreme, uglavnom svoje.

Kofein, tj. Djole Divlyina. prvak u rikverc rallyju s prikolicom. Viceprvak u konzumiranju šećerne vate. Bubrezi zdravi, crijeva protočna. Ponosni vlasnik zbirke prepariranih voluharica, i jednog kompleta zdravih zubi. Porijeklo: istočno-zapadno euroazijsko s blagim primjesama Afričkog juga. Narav: kao simultani tumor, dobroćudan i zloćudan istovremeno. Pamet: ne. Hobiji: Bicikl bez točka, šporeti i tapir tipavac. Godina: dovoljno
Ljudi. Mali, veliki, debeli, mršavi, svih nacionalnosti, vjera, rasa i konfekcijskih brojeva koji su nam pomogli da nađemo put te ostanemo siti i odmorni. Možda se neki prepoznaju u tekstu. Hvala im.

INTRO-UVOD

Poriv za putom, nastao je u zla doba, kad je glava potpuno prazna i time postaje plodno tlo za rađanje svakojakih besmislenih ideja. Slično je to osjećaju kad se u dječjoj igri „fatnoma“ izvlače papirići sa svakojakim blesavim zadacima kakve samo djeca mogu smisliti. Znate li kako se osjeća dijete koje izvuče papirić na kojem piše: Prošetaj se gol po ulici, obučen samo u čarape, tri puta gore-dolje i budi siguran da su te susjedi vidjeli? Djeca u najboljem slučaju nisu svjesna toga, nego uživaju u posljedicama aftershocka,u sjećanjima na svoju ludost tek kad dođu izvjesne godine. U ovom slučaju nije bilo potrebe za izvlačenjem papirića, jer su se izvukli sami od sebe. Ali osjećaj izvlačenja je ostao. Zapravo, izvukla ih je znatiželja pomiješana sa strahom, ono nešto podsvjesno što te tjera da vidiš što se nalazi iza brda. Znaš da je tamo, nešto lijepo, nedorečeno, no ne možeš baš staviti prst na to i to je ono što te plaši. A strah dokazano prestaje čim probiješ granicu, jer jedino čega se treba bojati jest carina.

Krenuli smo bez mozga, slijedeći onu Olićevu: Kad jednom kreneš nema stajanja. Jedna noć, jedna država, jedan grad, ako carina ne odluči drukčije. Nema zašto, nema kad, ima samo gdje i koliko dugo, sve dok ima benzina u rezervoaru, zraka u gumama, i rock'n'rolla u zvučnicima. Toga je Bogu hvala, bilo uvijek dovoljno, barem u jednakoj mjeri kao i dobre hrane i cuge.

21.09.2009. u 15:19 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.04.2009.

SITUACIJA S DŽEVDOM

U „dućanu“ je dosada. Vani je kiša, automobili koji protiču lijevo-desno, desno-lijevo, i zgrbljeni ljudi koji hodaju ususret kiši. Treba obrisati pod od kaljuže. Treba usisati izloške, treba kupiti novi blok papira. Treba…
Da dosada bude potpuna, pobrinut će se On, vječiti režiser s crnim smislom za humor. Tko? Pa Bog, naravno! Poslat će on meni već nekoga da mi zagorča život.

Nije prošlo puno, kad evo ga. Izboran, zabrađen, majstor iz oglasnika. Jak slavonski naglasak. Prašnjave cipele. Kožnjak iz prošlog stoljeća. Pripremam se za priču o rodbini, barama za pecanje i poznanicima. Od mog šogora brat zna polusestru tvoje još nerođene supruge…Karikiram, naravno, ali ptiče o fantomskim poznanicima koje nikad nisam vidio a kamoli upoznao, znaju biti još bizarnije. Ali prije toga, da ne zaboravimo:
„E, znaš kaku robu imam! Od S., ganjc nova, samo 200 kuna za tebe“
„Majstore, ne treba meni nikakva roba.“
„Pa, dobro, ne treba tebi, ali nađi nekog kom treba. Ako uspiješ, 10% je tvoje.“

U mom poslu, ovakvih pokušaja dogovora ima barem dva-tri mjesečno. Ovdje radim godinu dana, znači, ima ih oko četrdeset na godinu. Od tih četrdeset prošle godine jedan je upalio ali nitko od dogovorenih strana nije bio majstor.
„Dobro, vidjet ćemo šta mogu učiniti“ – diplomatski odgovor koji zaustavlja svaku daljnju raspravu.
„Jel, odakle sti?“

Evo ga. Počinje.

Da poštedim čitaoce muka koje su uslijedile, preskočit ću pola sata besmislica koje se ne mogu niti prepričati, a kamoli napisati. Reći ću samo to da smo na kraju zaključili da smo daljnji rođaci.
Kad iscrpiš poznanike i rođake, ostaje samo sport. Od sveg sporta na svijetu koji me ne zanima ni pod razno, majstor za raspravu odabere jedan jedini o kojem ponešto i znam Košarka. Budući da se o sadašnjoj hrvatskoj košarci nema bogzna što za reći, zlatna generacija osamdesetih je uvijek dobra tema. Kukoč, Rađa, Petrović, Divac, Vranković, Arapović i ostali velikani. Netko uvijek zna neku anegdotu.

Ali postoji jedan jedini koji je daleko poznatiji kao junak anegdota nego kao igrač. Dževdo. Dževad Alihodžić, punim imenom i prezimenom. Sjeća li se netko Dževde? Rečeni je valjda jedini centar za kojeg znam da je sam samcijat u kontra-napadu fulao zakucavanje i to zapinjanjem za prvi obruč. Čovjek visine 2 metra i deset centimetara. Jednom je isti čovjek na zagrijavanju prije važne utakmice u Sarajevu, razbio tablu skupa s obručem, zbog čega je utakmica bila odgođena na 2 sata dok se obruč ne popravi.
Čim sam spomenuo Dževdin pokušaj zakucavanja, dotični prođe ispred izloga. Protrljah oči. Nije moguće. Skrivena kamera! Kažem majstoru: „Evo prošo čovjek!“
„Ko?“
„Dževdo! Pogledaj!“
I majstor pogleda niz ulicu, kroz izlog, i reče:
„Jebote, vidi stvarno! Skrivena kamera!“
„To sam i ja pomislio!“ rekoh.

Međutim, tko bi snimao skrivenu kameru po kiši i u jednom ovako beznačajnom dućanu. Nije bilo logike. I tko se uopće sjeća legendarnog Dževde? Osim nas dvojice , naravno.
Poslije tog dodađaja, počela je žučljiva rasprava na temu Cibona sredinom devedesetih. Kao da smo stvarno daljnji rođaci. Dlakava ramena Vladana Alanovića, ladica Aramisa Naglića i još sto drugih čuda. Nepobjedivi i neuništivi. Faktografiju i statistiku ne pamtim, ali se sjećam osjećaja. Bezazleno vrijeme old school europske košarke, a sada odlično sredstvo za upoznavanje.
Opet se prisjetismo Dževde, njegovog banuća pred izlog i udarimo u grohotan smijeh. A onda, nećete vjerovati, vidim kroz izlog Dževdo se vraća natrag. Nisam stigao majstoru reći da se okrene, a grdosija već otvara vrata. Smijeh mi staje u grlu a on krvnički udara čelom u dovratnik, zbog čega se izlozi zatresu.

„Ujebemtisvedatijebem!“

Dok se izlozi tresu, meni se trbuh trese od potisnutog smijeha, a majstor izlazi van, provukavši se Dževdi iza leđa. Smije se na kiši i gleda me kroz izlog, slobodan. Dževdo skida svece s nebesa. Ali krvi nigdje.

Suvišno je pričati što se poslije događalo

Autogram ga nisam tražio.

02.04.2009. u 10:40 • 9 KomentaraPrint#

petak, 27.03.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI DESET

-Eh, odakle da počnem?- upitam sav znojan.- Prvo sam…-
- Ne znam i ne zanima me.- prekinuo me.- Ja nisam htio pit to sranje. Trebate se vidjeti na šta ličite.-

-Dobro, dobro. – prekinuo sam prijekorno izlaganje. Došavši u Zagreb, Vedran se iz prekaljenog tamburaša pretvorio u prosvjetljenog kriminalista, koji je, čim je upisao prvu godinu, naglo prekinuo s porocima te, kao većina onih koji naprave potpuni rez, umislio da je otkrio smisao u zdravom životu.
Govorio je za sebe da se preporodio otkad ne pije i ne tambura po svatovima, da je život bez mamurluka kao život s Bogom ,te da je loše to što se mi, njegovi prijatelji, tako uništavamo. On prema nama osjeća obvezu, govorio je, da nas zaštiti od zala i poroka te nas izvede na pravi put, put čistoće koji je jedini pravi. Igrajući tko zna koju partiju bele, obavijao ga je dim kružećih jointova dok je svako svoje izlaganje završavao s rečenicom „droga nije niti zdrava niti dobra“, a mi bismo klimali glavama punim dima sveudilj se slažući s njim, uglavnom oko zdravlja. Budući da je redovito bio trijezne glave, zapadala ga je dužnost dežurnog vozača. Kad bismo se svi ponapijali do mrtvila, Vedran je bio tu da preveze „mrtvačka kola“ i istovari ostatke diljem Zagreba.

Živjeli smo u iščekivanju da jednog dana izvuče "Kulu Stražara" i krene poput izbezumljene babe trabunjati citate iz Biblije. Izuzev svega toga, bio je dobar prijatelj.

-Di je to pivo? – upitao sam prostor i sve živo i neživo u njemu. Glava mi je bila kao helijev balon.
-Tu gdje si ga ostavio, glupane! – reče i podigne ga u zrak. –Bobi me šalje da te pitam u koji si folder stavio elektroniku što ti je snimio prošli put?-
-Techno! – rekoh, pohlepno gutajući pivo koje mi se slijevalo niz bradu – Nek traži pod „techno“!
Uzdisao sam kao da sam trčao sprint.
-Oćeš moći? -
-Nadam se!- odgovorio sam i ustao se, čisteći sa sebe mrvice kruha. „U redu sam, u redu sam, u redu sam, u redu sam“…..um mi je zavrtio mantru kao pokvarenu ploču. Na stolu, osim škarnicla, limenki i vreća što su maločas izgledali visoke kao neboderi nije bilo niti jednog jedinog žohara.
Otišao sam za Vedranom dok su se kroz mrežu tumbajućih basova probijale melodije nekog još nečuvenog hita. Prekoračio sam kasetofon koji je ostavio svoju utrobu prepunu žica i modula na podu, a u predsoblju i Mrvicu koji je zaspao na podu i pokrio se vratima. Njegovo hrkanje pratilo me sve do vrata sobe iz koje je dolazio techno. Iako se činilo glasnije nego inače, umirivalo me. Mrvica je spavao. Znao sam da idućih dva sata ne moramo brinuti da će se nešto eksplodirati.

Na ulazu u sobu susreo sam Mirandu. Nisam bio siguran da li je na glavu stavila ona dječja ticala na opruge ili sam ih samo umislio. U svakom slučaju, izgledala su prilično živo. Zjenice su joj se razvukle u beskonačno crnilo.

-Reci mi, molim te, šta je taj tvoj ludi brat donio iz Kolumbije? Upravo sam zabrijao da trčim po stolu sa žoharima!-
- Nije to ništa, čekaj da vidiš poslije.-
-Šta poslije!?!-
-Poslije ćeš se rvati sa cvrčcima!.- reče pa upadne u napad histeričnog smijanja. Doda nešto u stilu, "Moram napudrati nos", pa se izgubi put WC-a.

Iz sobe nahrupe prvi kotrljajući taktovi „Out of Control“, a zajedno s njima i blicanje stroboskopa koji sječe zidove kuplerajski crvene boje. Na izmaglici isprekidanog svjetla ocrtava se sjaj znoja i pare koja ovija glave plesača u deliriju. Iz peta počinju nadirati mravi, sitni topli i brzi mravi, preko utrnule guzice se uspinju uz kičmu i u primozgu se skupiše u blistavo vibrirajuće klupko koje se rasprsne u tisuću svjetlećih komada. Obavijen velom vruće pare, instinktivno zatvaram oči da smanjim obim doživljaja. Sam u prostormraku svoja dva iznenađena oka sačekam, a iz njega se pomole oblici, čipkasti fraktali kombinacija ružičaste, plave, zelene, crvene i raznih neimenovanih boja koje su pulsirale, nestajale i širile kao ljeske sunca na površini mora u zalazak. Otvorim oči, prostor mraka nestane, stroboskop i njegova kuplerajsko crvenilo navre u kanale očnih živaca, a za njima i spoznaja da su moji poznanici s kuhinjskog stola ponovo ovdje, ludi, spremni za rušenje, crni i sjajni trbusi im prepuni šećera i brašna, osjetila opterećena bljeskovima procesorskih krugova koji su kao aureole vibrirali na ticalima kao vatra sv. Elma na kopljima drevnih ratnika. Ogromni žohari sjajnocrnih trbuha igrali su kao indijanske vatre na tamno-vlažnom platnu prašume. Plesali su po zidovima, oko slika i po stropu, oko žarulje-stroboskopa, čučali na ogledalu i razgovarali o mirisima i okusima kave, duhana i hašiša, te komentirali nove konfekcijske brojeve hitinskih i hitinsko-celuloznih oklopa. Na stropu se cimao znojno-sjajni Rade-žohar uz udarce techno-bubnja, kojim je s mog kompjutera dirigirao u ekransko-plavo okupani Bobi-žohar. A Vedran-žohar, sam u kutu stropa kao i uvijek, mrk i neprimjetan točio je čašu naopako, okrenuvši je prema podu.
. Odlučivao sam se neko vrijeme da li da primim tuđe rilo u svoje novostečene mandibule, a onda se prepustih osjećaju u ustima. Naime, bilo je odlično, iako sam ćutio pijesak.

27.03.2009. u 11:39 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 03.02.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI DEVET

Upalim svjetlo i ono me udari u mozak kao rasprskavajući plavičasti bljesak. Žohari su se crnjeli na stolu, ali ih je svijetlo većinu rastjeralo po mračnim kutevima. Veliki debeli žohar je čučao na vreći šećera pipajući zrak člankovitim ticalima. Moj ga dolazak ni najmanje nije trznuo. Oko vreće natiskali su se omanji žoharčići i vrpoljili se, prebacujući se jedan preko drugoga. Upirali su u nju svojim tvrdim glavama, kao da su programirani, vođeni zajedničkim ciljem . Vrpoljili su svojim nožicama po glatkom stolu, brzajući jedan preko drugoga hoteći valjda da gurnu vreću, zajedno s Debeljkom, i da istresu spasonosni šećer na stol. Tko zna koliko dugo nisu pošteno jeli, čučeći u onom vlažnom mraku iza moje nape. Prosuta kava i ostaci plećke nisu ih niti približno privlačili kao taj šećer na kojem je čučao debeli kolumbijski žohar. Na leđima su mu se nazirali članci kao slojevi podbuhlog podbratka. Na vrhu vreće, Debelli je žohar svojom tvrdom i kvrgavom glavom gurao skorene grudice šećera među vrpoljeću marvu koja je i dalje jednako ginula za dobrobit kolektiva, niti ne omirisavši bačene grudice. Grudica šećera bi jednom pala na glavu na što je on samo još više krenuo upirati svojim mršavim izgladnjelim nožicama o glatku površinu stola. Miris šećera ih je izluđivao. Koliko god upirali, stajali su u mjestu, zajedno s Debelim koji se naslađivao gledajući ih kako se bacakaju po stolu. Poneki bi se okrenuo na leđa, i lamatao nožicama po zraku sve dok ga jedan od njegovih drugova ne bi slučajno gurnuo i preokrenuo. Tada bi žrtva preokretanja još malo mirovala, čudeći se sebi i nanovo vraćenoj sposobnosti stajanja, i onda bi opet nanovo krenuo u uzaludnu akciju guranja. Iznenada mi je u utrobi zatitralo. Osjećao sam kako mi se topla kugla žmaraca stvara u želucu. Kako se titranje pojačavalo, žmarci su se pretvorili u vatru i ona se žilama proširila do sve do vrhova prstiju ruku i nogu, gdje se zaustavila stvarajući igru osjećaja sličnu onome kao kad se led ledena ruka gurne u vruću vodu. Ugodna vrućina mi je zapljuskivala mozak. Od vrhova prstiju proširilo se na cijelu ruku a onda i na cijelo tijelo. Svih mojih sedamdesetak kila nestalo je kao mjehurić sapunice u zraku. Nisam znao letim li ili propadam.
Moje tijelo više nije bilo moje, no jasno sam mogao čuti misli kako mi odzvanjaju u hipotetskoj glavi, odbijaju se od njenih unutarnjih stjenki formirajući jasne zapovijedi:

-Guraj!-

Osvrnuo sam se i vidio svoje tijelo kako stoji u jednakom položaju u kojem sam ga ostavio. Gledao sam ga direktno u loše podrezanu bradu, i adamovu jabučicu koja je išla gore dolje. Nisam ni znao da je imam. Pivo u jednoj ruci, u drugoj cigareta, ruke opuštene skroz uz tijelo, a oči prazne, zarobljene nevidljivom mrenom, tupe kao poslije dugotrajnog buljenja u ekran. Podsmjehnuo sam se sebi i odmah začudio, kako se u bizarnoj situaciji čovjek također može podsmjehnuti sam sebi.

Milijuni štropotavih zvukova odjekivali su sjajnim platoom stola.
-Guraj!- urlao je nečiji bariton.

Negdje pri dnu limenke Nescaffea, spavao je još jedan član kolektiva,. Pojedena zrna kave davala su mu sigurnost i nije planirao izaći van na svjetlost jer mu jednostavno - nije trebala. Zadovoljao se slušajući odjeke svog disanja i svog frfljanja jeftinih mudrosti koji su mu, valjda, ulijevali sigurnost sačinjenu od umirujuće arome kave i odjeka njegovog vlastitog glasa.

-Guraj!- nije to bio niti pravi glas, samo snimljena traka koja se ponavljala unedogled. Prislonio sam uho na stol, osluškujući vibracije, zanemarujući tumbaje loptica brašna koje su padale po platou, preko sjajnih hitinskih oklopa i štropot dlakavih mršavih nožica koje su se borile za svoj komadić teritorija.

Na leđima sam osjetio dodir. Okrenuo sam se. Stajao sam pred golemim žoharom od tri metra koji mi je ticalima igrao pred očima. Iz mandibula začuo se ljudski glas:

-Pa gdje si ti, čovječe božji? Otišao si po pivo prije sat vremena!-

-Aaaaaaaaa!- pobjegao sam u kut i sakrio se pred strašnim prizorom. Pojest će me, jebote pojest će me. Žmarci ugode su se pretvorili u paranoju. Osjetio sam vlagu znoja pod pazusima. Čelo mi se orosilo. Drhtao sam. U novinama će pisati „Pojeo ga veliki zločesti žohar“, a lijes u kojem će me pokopati bit će prazan. Ožalošćeni: ujaci, stričevi, prijatelji….

-Nemoj me pojesti, neću nikom reći da se kriješ u limenki kave!-
-Ha?-

Taj „ha“ mi je bio poznat i nimalo insketoidan. Pogledao sam u pravcu žohara, ali umjesto njega tamo je stajao Vedran, donositelj plećke i vjerojatno najtrezvenije biće u stanu. Kad god bi se banda sasjekla do temelja, on je uvijek ostajao zadnji da riješi stvari s murjom ili da razveze ranjene kući. Naš privatni šofer, sigurniji od njujorškog javnog prijevoza. Prošli mjesec je slupao auto, pa je sad bio osuđen na buseve i tramvaje i nikako se nije mogao pomiriti s tim. Nitko nije psovao javni prijevoz kao Vedran. I nitko, baš nitko nije bio gluh kao on. Zato je onaj „ha“ bio najčešća riječ koju ste mogli čuti od njega. Godine tamburanja po svatovima učinile su svoje.

-Koji ti je kurac?-

03.02.2009. u 10:21 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 27.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI OSAM

Vani je započelo komešanje. Vrata WC-a su se počela klimati, i tako klimajući otplesala su u stranu. Našao sam se izložen pogledima svih prisutnih. Bobi, Miranda, Mare bez jointa, Domi škilji sa svojim ćoravim očima, Rade u tuđoj majici, svi su udarili u smijeh. Cijeli stan se tresao od grohota. S desne strane preko svojih prstiju koji su još držali vrata provirio je ludi, ćelavi i ružni Mrvica sa svojim krezubim smješkom i zakrvavljenim očima. Cijeli stadion se smijao golmanu koji je sam sebi zabio gol. Doslovce, gol.

-E, jesi me zajebao...- rekao sam Mrvici – Svijet je miran dok ti spavaš, majke mi.-

Teško je opisati osjećaj srama koji osjetiš kad te desetak ljudi gleda kako kenjaš. Osjećaš se krivim, iako ni sam ne znaš zašto. Nakon što su se prestali smijati, došla je Miranda, iscjeliteljica u ekipi, zajedno sa svojom jarko crvenom kosom i rinčicom u nosu i donijela mi bocu Cole, koju sam sakrio tako da je nitko ne pronađe.

-Evo ti nešto da te malo ohrabri.-
-Kako si našla moje tajno mjesto?-.
-E, medeni, to ti se zove ženska intuicija.- nasmijala se, isplazila jezik i njime prodrmala rinčicu u nosu. Stvarno je imala jezičinu. –Osim toga, polica na ormaru gdje ti gazda drži tabletiće s pozdravima iz Makarske, ne može se baš nazvati tajnim mjestom.
-Pa mislio sam...jebiga, ono...uklapa se u kolorit.-
-Ej, ajd ne seri.- reče pa se zahihoće poput vragolaste djevojčice.
-Jel to „ne seri“ treba bit neka fora?-
Nagnuo sam dobar gutljaj, i lecnuo se. Gorko kao pivo s viškom alkohola.
-Baa, šta je to unutra?-
-Karamela.-
-Kakva?-
-Južnoamerička.-
-Oooo, ja se izvinjavam….- pa nagnuh još jednom
-Ej, polako, pijanico! Ostavi nešto i žednima Afrike!-
-Pa i ja sam Afrikanac. Vidiš da serem u javnosti!- rekoh, pa nagnem još jednom, i opet se nakostriješih od okusa – A otprije 10 minuta sam i Afrikanac s ljubavnim problemima.-
-Ne seri da ste se opet posvađali!-
-E, aj dosta s tim ne seri! Pokušavam se posrati, a teško je dok mi govoriš da ne serem!-
-Oprosti, evo neću više. I šta ćeš sad?-
-Pa sad ćemo se malo miriti. Kao ti i Bobi.-
-Šta ja i Bobi? Kad smo se to mi svađali?-
-Ono kad je Bobi prije tri mjeseca spavao kod mene nekoliko dana , to se niste svađali?-
-Neeee, to je moj bratić iz Kolumbije došao u posjetu, pa se Bobi morao maknuti negdje jer nismo imali mjesta.-
- Ma ajde! A jel donio i karamele sa sobom?
-Da! Ozbiljno! Ali nismo se svađali!-
-Da, da, ajde, idi sad i uzmi bocu sa sobom. Imam posla, zar ne vidiš?-

Otišla je s eliksirom hrabrosti, a ja sam ostao sjediti usran. Dok sam brisao dupe, dva ili tri puta sjevnuo je blic fotoaparata. Facebook, evo me! Sva sreća pa ga Jasmina još uvijek nije otkrila. Otpor koji je pokazivala prema tuširanju, još je uvijek bio tu, samo se prometnuo u otpor prema trendovima. Tuširanje je nekako pregrizla ali masovno pop-ludilo nikad nije mogla.
Okrenuo sam guzicu prema Bobijevoj kameri i pljesnuo se po njoj nekoliko puta.
-Evo, pa si je stavi na desktop, fotografe!- viknuo sam mu uvredljivo.
Sva ekipa se pomakla u sobu s kompjuterom i rasturala moju s mukom skupljenu kolekciju muzike. Svatko je htio pustiti svoju stvar, ne dopustivši onoj prethodnoj da odsvira do kraja. Ispočetka nje bilo podnošljivo ali ubrzo je postalo iritirajuće. Nije mi se dalo učestvovati u raspravama o muzici pa sam pobjegao u kuhinju da pronađem još koje pivo. Možda mi i nije pasalo, ali što je ostalo drugo za činiti?

27.01.2009. u 10:36 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 20.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI SEDAM

Došlo je još nekoliko ljudi iz susjedne sobe, privučeno bukom. Oči su im bile čudno sjajne, a žohari sve brojniji. Razmiljeli su se po stropu i po podu, zavlačeći se ispod smeća na podu. Počeli smo dizati smeće da istjeramo i zgnječimo tu malu đubrad, no, to se pokazalo kao težak posao. Mali žohari bili su brzi i okretni, a mi, pod utjecajem šita i alkohola, kretali smo se kao trotonski kamioni. Najbeskorisniji je bio Mrvica koji se pijan skutrio ispod stola i zaspao kao psić. Sudarali smo se jedni s drugima, rušili smo pokućstvo, čaše i flaše sa stola i elemenata, pokušavajući zdrobiti kojeg žohara. To smo uspjevali samo dok su bili na zidu i trčkarali gore -dolje. netko je odlučio da ćemo im bocama najbolje stati na kraj. Proletjela je jedna pa druga, ostavivši udubine u zidovima. Još nekoliko boca se spojilo sa zidom i uz tresak rasprsnulo, a komadići stakla su se razletjeli svud po kuhinji. Mogao sam osjetiti kako mi klize niz vrat i leđa, i stružu po njima. Niti jedan žohar nije poginuo.

-Prekinite bacat boce, majmuni! Neko će ostati bez oka! – izderao sam se, pokrivši glavu rukama.

Domi me krivo pogledao svojim očima-crtama. Taman se spremio zafitiljit jednu u zid.

-Ti već ko da ih nemaš.- rekoh mu.

Onda je Jasmina ušla u kuhinju. Prekoračila je razvaljenu napu na podu i Mrvicu koji se opružio pored nje, mrmljajući Thompsonove stihove. Pogledala je kuhinju koja je izgledala kao da je u njoj eksplodirala bomba. Nastao je tajac. Desetak muških je u kuhinji zijevalo kao telad. Onda je pogledala mene, onim majčinskim opet-si-razbio-vazu pogledom. Rade je navlačio Mrvicu za nogu, pokušavajući ga probuditi. Guzica mu je skoro dopola ispala iz hlača.

-Diž' se rođo! Napadnuti smo! – vikao je.

Dala mi je poljubac u obraz i rekla:
-Idem! Čujemo se.-
-Ali, dušo…- rekao sam njenim leđima koja su išla prema izlazu. Stupajući prema vratima zgazila je jednog ovećeg žohara.
Zalupila je vrata. Dovraga. Sad se opet moramo pomiriti.

-Pusti je, nek se ljuti. Proći će je. Joj, vidi ga što je mali slatki.- rekla je Jasna podižući omanjeg žohara s poda. Kod kuće je držala tarantulu u četvrtastoj staklenoj posudi, koju je hranila skakavcima što ih je sama uhvatila na nasipu. I taj žohar će joj sigurno dobro doći. Jasna je studirala botaniku, ali druga ljubav su joj bile bube. Tek su joj na trećem mjestu bili muškarci. Možda i na četvrtom, ako bi se u blizini pojavila kakva slatka šarena pankerica širokih vidika. Opet, nije da nije imala muških u životu. Imala ih je itekako, ali nijedan nije trajao duže od šest mjeseci. Faks je uvijek bio na prvom mjestu, pa makar to značilo i skakanje po dvometarskoj travurini na Savskom nasipu i skupljanje kojekakvih opskurnih biljaka za herbarij. Malo je muških u gradu Zagrebu to smatralo dobrom zabavom.

Uzela je žohara, spremila ga u džep i zatvorila patent na njemu.

Izašao sam iz šupe koja je nekad bila kuhinja i otišao na WC. Trebalo mi je par kvadrata samo za sebe u kojima me nitko neće pitati ni gdje je pivo, gdje je vino i kad je utakmica. Kopkao me incident s Jasminom. U zadnje vrijeme nam baš i nisu cvjetale ruže, a ovo sad sigurno nije bio korak nabolje. Štoviše, bilo je baš suprotno od toga. Totalni zajeb. Sranje. Bit će pravo čudo ako me bude htjela opet vidjeti. Možda i hoće. Teško mi je to bilo priznati, ali uz sve njene hirove, blesavost i nekoordiniranost, volio sam je.
Unosila je prijeko potrebni dašak nereda u moj neuređeni život. Dobro, istina je da smo se uvijek oko nečega prepirali, ali priznali mi to ili ne, to prepiranje, svađanje i predbacivanje stvaralo je pogonsko gorivo za našu vezu. Nekome možda čudnu, ali ipak jaču od mnogih na koje se može naići. Veze u kojima sve ide štreberski točno i nisu prave veze. U takvim vezama netko zasigurno previše šuti.

I evo, sad opet počinje. Autokorekcija. Počet ću čistiti stan. Počet ću plaćati režije na vrijeme. Počet ću pozdravljati susjede. Kupit ću kanarinca i nazvat ću ga Kiki. Pričat ću sa starom duže od dvije minute. Jebote, čak ću i kupiti i glupi tabletić i stavit ga na televizor, zajedno s vazom od švedskog kristala. Dobro, to možda ipak neću. Dok je alkohol u meni smišljao još jedan „počet ću“, netko je pustio „Tommy Kowey's Car“ Toy Dollsa. I onda me pukla zla pomisao. Da li je stvarno moguće da jedna takva cura kao Jasmina završi u kolima jednog maminog sina? „I saw her…in Tommy Kowey's Caaaaaaaaaaar….“ pjevao je Michael Algar zvani Olga, svojim napol retadiranim glasom. Poželio sam prvi put da nas dvoje, sami, hodamo pješčanom plažom. Nije bilo nikog drugog od poznatih. I dok more diše svojim lijenim uzdasima, ona mi se stišće pod rukom, a iz beach bara natkrivenog slamom pjeva brkati Lionel Ritchie. Preplanuli konobar briše čaše, i toči crvenu tekućinu s komadom limuna na čaši. Onda se iz dubine, pojačan keramikom, začuo glasan i dug prdac. Opet sam bio u svom WC-u i gledao u bijela vrata.

20.01.2009. u 09:31 • 5 KomentaraPrint#

utorak, 13.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI ŠEST

Dva pijana nabildana mužjaka u kurton majicama su stajali usred dima i klatili se zagrljeni. Pričali su nešto na svom pijanom jeziku. Do mene je kroz buku dospjelo nešto kao„izvini, puno te volim, znaš…“ Na podu je nekoliko boca piva ležalo mrtvo, razbijeno u paramparčad. Mare je još uvijek motao, obrazi mu natekli kao u austrijskih jodlera, a Domi pušio, puštajući na nos bale dima koje su rasplinjavale na stropu, iz kojeg se njihao uster i bacao blijedunjavu svjetlost. Kad sam ušao, Domi se okrenuo prema meni i pogledao me polusklopljenim očima kao crtama:

-Još si tu?-

Iscerio se i pružio mi baklju kao štafetu.

Povukao sam dim i zakašljao se. Namrštio sam se i pogledao u joint kao da me ugrizao. Onda sam povukao još nekoliko dimova da mu se osvetim.
Mrvica i Rade, su se njihali zagrljeni, oči im krvave, što od dima, što od alkohola a jedna ruka im podignuta u vis, pucajući iz nevidljivog pištolja. Umjesto pištolja među Mrvičinim prstima našao se joint, a onda ubrzo i među zubima. Medvjeđom me šapom uhvatio oko ramena i privukao k sebi. Na pijanom jeziku mi je baljezgao nešto na uho. Često je spominjao „ljubav, braću i mi smo taki“. Rekao sam da je to dobro, i da trebamo biti „taki", da će nas to održati, pa sam se malo odmakao jer mi je cijeli obraz zapljuvao pričajući o ljubavi.

Dodao je joint Radi, pa zgrabio rakiju sa stola, prosrao još jednu mudrost o takvosti i potegao vatru iz boce. Poslije toga je toliko zatresao glavu da je i mene zapeklo u stomaku. Thompson je zarevao „Hej, prijatelji, često mislim na vas….!“ Iz Radinog grla prolomilo se Joooooooj!“ i počeo je skakati kao lud. Glavom je zakačio luster koji se zanjihao u velikim amplitudama. Soba je izgledala čudno, kao da se okreće. Obgrlio je Mrvicu oko ramena i dao mu sočan i glasan poljubac u obraz, našto se ovaj zakikotao kao malo dijete.

-Opa, pornić!- rekao je Domi dok je cuclao ugašeni filter.

Mare nije skidao pogled s jointa koji mu se oblikovao u tankim prstima. Činio se poput kipara koji se divi svom umjetničkom djelu. Kad ga je smotao, uzeo ga je za filter i pokazao nam ga:

-Evo ga konačno!

Izraz lica mu je bio kao u djeteta.

Domi je zurio u TV dok se pepeo na njegovom smotku gomilao. Činio se kao kip.
Kad je Thompsom došao do „Jeeeeeeeeeeste li se umorili!?“ Mrvica je glasno zaurlao „Tooooooooo!“ i dohvatio se Radine glave i zažvalio ga u obraz. Rade ga je refleksno odgurnuo, ovaj je zateturao preko cijele kuhinje, izbivši Maretu joint iz ruke i udario laktom u prastaru napu, čiji ga je ćošak pogodio pravo u skriveni živac. Onaj od kojeg imaš osjećaj da ti tijelo bridi.

-O jebemti mater! – rekli su Mrvica i Mare u glas.

Mrvici se lice zajapurilo od bijesa. Temperament ga je izdao i dohvatio se sirote stare nape i počeo je navlačiti. Trgao je kao bijesni pas, sve dok je nije iščupao iz zida i zakačio krčeći kazetofon koji je uz tresak pao na pod. Thompson je ušutio. I razbijena napa je pala na pod, zajedno s beživotnim sivim crijevom. Na njenom mjestu ostala je rupa iz koje je u kuhinju gledao mrak.

-Opa, Rambo! – komentirao je Domi.

Vrata od kuhinje su se lagano otvorila i provirio je Bobi:

-Pa dobro, koji vam je kurac!-

-Jebiga, Mrvica je malo popio- rekoh ja.

U rupi na zidu gdje je nekad bila napa, mrak se počeo čudno vrpoljiti. Izišao je žohar. Pa još jedan. Onda još jedan. I još njih nekoliko. I onda ih je rupa počela rigati u valovima. Miljeli su po zidu i sve više prekrivali njegovu bjelinu.

13.01.2009. u 21:31 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 06.01.2009.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI PET

Kad me vidjela kako bježim iz kuhinje, Miranda je rekla:

-Reci onom tupanu da je opasno krvariti po drugima. Tko zna čim ćemo se zaraziti!-
-Nema opasnosti. Rade je zdrav momak. Jedino što možeš od njega je dobiti je glad za kilama.-
-Ej, ako se dosad nisi zarazila u svom ovom smeću, šta se onda bojiš krvi jednog momka iz teretane.-
-Jasmina, ne seri, nije baš toliko prljavo…-
-Ma, nije…A ovo s čim se sad nabacuju, to su svježe ispečene šnicle iz Slavonije.- streljala me pogledom. Bilo je nešto majčinsko u tom pogledu, onako kao kad razbiješ najdražu vazu ili napucaš susjedovu mačku zračnicom.

Pored uha mi je prozujao žutosmeđi smrdljivi projektil. Sagnuo sam se.

-Rekla bih da je ipak krempita- rekla je Miranda gledajući u mrlju na zidu koja je ostala iza projektila.

-Dođi ovamo.- rekla mi je Jasmina
-Nema potrebe, maknut ću se ja.- rekla je Miranda i šmugnula u u susjednu sobu.

I tako smo ostali sami, ona i ja. Nabacivanje se stišalo i iz kuhinje je zatreštao Thompsonov hrapavi vokal.
- Dušo, čim ovo prođe, selim se odavde…-
- Da? I?-
- Pa u novo, čišće mjesto.-
- Šta vrijedi to novo i čišće mjesto kad se u njega useljava jedan prljavac ko ti.-
- Ej, ne vrijeđaj, ja sam samo rekao…-
- Kako ne kužiš da uopće nije problem u čišćenju?-
- Nego u čemu?-
- U tome što tebe živo zabole hoće li sad na vrata zakucati murja, hoće li te gazda izbaciti na ulicu…-
- Da, zabole me! Pa ima još stanova po Zagrebu, nije ovo jedini!-
- Opet si promašio poantu!-
- Pa onda me prosvjetli kad sam toliko slijep?-
- Problem je u tome što tebe boli kurac!-
- Dobro, i ? Gdje je tu problem?-
- U tome što te i za mene boli kurac!-
- Čekaj, čekaj, to uopće nije istina!-
- Tu sam već dva sata i niti jednom nisi progovorio sa mnom! Niti jednom me nisi pitao kako se osjećam, i treba li mi štogod!-
- Kako da te stignem pitati kad imam dvadeset pijanih idiota u stanu od kojih su se neki zamalo pobili? I to ogriskom od pizze!-
- Je, je, sad se vadiš na prijatelje! A ja sam tu već više od dva sata!-
- Jaso, jebote, pa nisam ni stigao…-
- Sad kad si bio s njima, mogao bi malo biti i sa mnom. Jel'?-
- Pa mogao bih- rekao sam automatski, izbjegavajući daljnju svađu. Svaka daljnja protutvrdnja samo bi raspirila vatru.
-
Obgrlio sam je, milovao je po leđima i šaptao nježne riječi na uho dok se nije smirila. Spontano smo se počeli i ljubiti. Obgrlila me oko leđa i milovala po leđima. Sve dok joj ruke nisu pale na guzicu. Moju, dakako.
Grizla me za donju usnu i vrtila jezikom po ustima. Ponekad bi se zaboravila pa ugrizla malo jače i pomaknula vilice. A to je znalo gadno zaboljeti.

-To ti je zato što si bio nevaljao.- rekla je hihočući kao mala đavolica.
-Šta bi bilo tek da sam zločest?-

I tada se nešto slomilo u kuhinji. Izvukao sam se iz njenog zagrljao i pohitao u kuhinju.

A tamo imam što vidjeti. Mrvica i Rade u elementu, zagrljeni, revu, krvavih očiju, dok se luster ljulja amo-tamo, bacajući sjenu po sobi. Za stolom je još uvijek sjedio Mare i motao ogroman joint, a Domi je pušio jedan oveći, zamišljeno gledajući u televizor. Boca rakije bila je bila skroz prazna, a sa mog starog kazetofona treštao je Thompson i „Vjetar s Dinare“. Zvučnici su toliko krčali da je to bila jedva podnošljivo. Jasna je bila na balkonu i pričala na mobitel, tko zna s kim.

-Jebiga, Mrvica je malo popio.- rekao mi je Domi, odsutan, boreći se sa „tromblonom“ koji mu je na oči spustio roletne.

Najgore od svega toga je bilo što Mrvica nije popio malo.

06.01.2009. u 16:44 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 18.12.2008.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI ČETRI

Do kraja Dnevnika, broj ljudi u mojoj sobi se popeo na trideset. Ni sam ne znam kako, okupljanje se iz obične sjedjeljke pretvorilo u pravi pravcati tulum. Netko je slučajno prolio svoju čašu vina po podu, netko drugi mislio je da je baš to dobra fora, pa se prolijevanje nastavilo. Pivo, vino i rakija proljevali su se po nataloženom sloju smeća, prazne boce su odbačene ležale po podu, a muški dio populacije prstima je lansirao pivske čepove po predsoblju. Onda je netko nekoga pogodio praznom kutijom od pizze, pa je krenulo nabacivanje s praznim kutijama, ili već s onim što je kome bilo nadohvat ruke. U zrak su poletjeli ljubavni romani, spljoštene kartonske kutije, i moja najdraža žuta loptica za tenis s Jasmininim potpisom, koja se ipak pokazala kao najbolji projektil, budući da je letjela baš tamo gdje bi je se poslalo. Rade je u tom kaosu dobio razderotinu iznad lijevog oka koju mu je napravila otvrdla kora od pizze. On sam to nije ni primjetio. Tek kad je krv počela kapati po uskoj bijeloj majici viknuo je:
-O, sunce vam jebem, ode mojih teško zarađenih 350 kuna!- misleći pritom na cijenu majice. Skinuo ju je i otkrio nabrekli trbuh i dlakava ramena.

Miranda je, vidjevši krv, zavrištila i pobjegla u predsoblje. Iz razderotine je kapalo sve brže i brže. Izgledalo je kao da su mu se krvave smješak rastvorio iznad oka. Ali Rade se nije dao smesti. Otišao je u kuhinju, uzeo prljavu kuhinjsku krpu, poškropio je vodom i zavezao preko rane.
-Neću valjda zbog toga ići na hitnu! Daj rakiju da dezinficiram!- zapovjedio je. Izgledao je kao ranjeni vojnik iz partizanskih filmova.
-Nema!- reče Mrvica skrivajući bocu u kožnoj jakni.
-Kako nema?- digao se Rade i krenuo prema Mrvici
-Nema…- ponovio je ovaj kao papagaj, gledajući ga ravno u oči

Stajali su tako neko vrijeme i gledali se bez treptaja. Nije zgledalo dobro.
Stao sam između njih i rekao:

-Dobro je momci, nemojte frku sad.-
-Šuti!- reće Mrvica i udari mi šamar. Obraz mi je zabridio.
-A tucite se onda, boli me kurac!- rekao sam bijesno i maknuo im se iz dometa.

-Daj rakiju!-
-Kažem ti da nema!-

Stajali su tako kao dva jarca na brvnu netremice zureći jedan u drugoga. Bili su spremni kao zapete puške. Graja se stišala. Čekali smo napeto prvi udarac. Domi se prvi digao od stola, a onda i Mare, rolajući joint, i usput pazeći da mu smjesa ne iscuri na pod. Ruke su mu drhtjele, a u kutu usana mu je izvirio vrh jezika. Mrvica i Rade su se i dalje gledali kamena pogleda. Nisu treptali ni sekunde. Muzika iz susjedne sobe je prestala. Čulo se samo kako Mare šuška s rizlom. Poučeni prijašnjim iskustvom očekivali smo tučnjavu.

-Trepnuo si, pederu! – odjednom viknu Rade.
Svi smo se trgnuli. Neki su i poskočili. Umjesto napetosti zavladala je zbunjenost.
-Nisam!- branio se Mrvica.
-Jesi, jesi!-
-Mare, jel trepnuo?...-
-Mm…ovaj…- zamumlja Mare zbunjen. Ispadne mu pola smjese na pod.
-O, jebemti mater, sad moram sve ponovo!- ljutito je rekao
-Eto, vidiš da jesi!- nije se smeo Rade
-Ma čekaj…-
-Daj rakiju!-
-Neću!
-Daj ovamo! Izgubio si!-
Svi smi se zagledali u Mrvicu, koji se skupio i izgledao manji nego inače.
-Uf, ajde, nek ti bude!- reče Mrvica i pruži mu bocu.

Rade uzme bocu i potegne dobar gutljaj. Otrese glavom pa onda nategne još jednom

-Stani, jebote, pa nemamo je na bacanje! –reče Mrvica i htjede da mu uzme bocu-
-Čekaj, ranjen sam! Treba mi za dezinfekciju!-
Pa potegne još jedan gutljaj koji bi i slona srušio.
Rade spusti bocu i sa suzama u očima iznenađeno reče svima:
-Uff, još ste tu!-

I tada mu u glavu doleti nekakav žutosmeđi projektil i pri udarcu raspadne se u trilijun žvalavih komada. Neki genijalac iz pozadine dokopao se ubuđalog kolača iz ormarića ispod sudopera i zaključio kako bi baš to bio dobar projektil.
Sitne spore razletjele su se po cijeloj kuhinji, ulazile i golicale noseve ljudi koji su odmah zatim upadali u rafale kihanja. Žitka upljesnivila masa je uz šljapkaj udarala o zidove i ostavljala žutosmeđe mrlje po njima. Kao muzičku podlogu netko je iz susjedne sobe pustio „Digging in the dirt“ Petera Gabriela.

Pobjegao sam iz kuninje, i naletio na Jasminu koja je s Mirandom plesala u predsoblju.

18.12.2008. u 14:48 • 6 KomentaraPrint#

petak, 12.12.2008.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI TRI

Dok je Mare motao, ja sam držao jedno pivo na vratnoj žili.. Hladilo mi je prokuhanu krv, pa sam preo kao mačak pored kamina. Komentirali smo neizdrživost vrućine. Temperatura oko podneva je bila skoro 40 u hladu, a večer je donijela prijeko potrebne svježine. No, još uvijek je bilo daleko od ugodnog. Bila je nedjelja i ništa živo se u gradu nije micalo. Kroz zamračene prozore povremeno bi se začuo zvuk prolazećeg automobila.

U taj čas je zazvonilo ulazno zvono. Bio je to Vedran, koji se upravo vratio iz rodnog kraja. Došao je direktno s kolodvora, noseći hladan komad pečene svinjske plećke i litru domaće šljivovice, najgoru moguću hranu za ovakvu klimu. Plećku smo stavili na stol i rezali je tupim nožem na koji se uhvatila rđa. Bilo je to više kidanje nego rezanje, ali bolje nismo znali, jer su nam ruke bile slabe. Nitko od nas već godinama nije digao ništa teže od šalice kave. U međuvremenu je zakružio i maleni joint čiji su dimovi izvanredno pasali između masnih zalogaja i gutljaja rakije, dok su na televiziji puštali snimke poplave na Filipinima.
Opet nas je prekinulo zvono, pa sam skoknuo do ulaza. Na vratima su stajali kockaste prilike Rade, Mrvice, Geze te moja dragana Jasmina i njena prijateljica Jasna, a na leđima im ruksaci krcati alkoholom. Njih dvije bile su već dobrano pijane, a Jasmina se jednom rukom borila s masnim burekom iz pekare. Oko usta joj se presijavala kupovna mast od bureka. Na trenutak je ponovo bila stara prljava Jasmina.

Ona i Jasna su, u nekoj birtiji u centru, imale jedan od onih životnih razgovora tijekom kojega su popile koje pivce previše. Krenule su kući, i naletjele na momke iz teretane, koji su se nakon naporne vježbe odlučili počastiti s nekoliko piva. Dogovor je brzo pao. Što se tiče mjesta za razbijanje, ni tu se nisu trebali puno dogovarati. Moja prljava rupa bila je u samom centru grada i idealna za ubiti dosadan dan. Kao zalog, osim alkohola momci iz teretane donijeli su nekoliko pakovanja vreća za smeće i rekli da će mi ujutro pomoći da počistim.

-Jel ti skupljaš ovo smeće?- upitao je Rade kad je ušao u stan.
-Tako nekako.- rekoh
-E pa skupio si ga dovoljno za cijelu zgradu. Čestitam!- reče Geza
-Hvala.-
-Geza, nemoj ga zajebavat. I za to treba talent.-
-Za sve treba talent osim za benchpress.-
-Pa to je bar zdravo! A vidi ovu rupu. Kako se samo još nisi zarazio?-
-To je moj način održavanja tijela zdravim. Vježbam imunitet.-
-Ajd ne seri. Lijen si za čišćenje i to je sve.-
-Jesam. I sigurno sam pet puta zdraviji od tebe, koji se tamo trljaš s cijelim sindikatom izbacivača. Tko zna kakvih sve tamo mikroba ima -
-Ehehehehe, jesi možda zdraviji, al si bolestan u glavu.-
-E, to ne možeš dobit zarazom.-
-Pravo kažeš. Jel to plećka?-
-Normalno da je plećka, nije avion!-

Momcima iz teretane ne smeta vrućina, pa su svojski prionuli na uništavanje plećke.
Nakon petnaestak minuta opet je zazvonilo zvono. Ovaj put su to bili, za akciju uvijek spremni, Miranda i Bobi. Par iz snova. Oboje su bili dizajneri freelanceri, bez fiksnog radnog vremena koji su imali izvanredan tajming za tulum. Uvijek bi se pojavili u pravo vrijeme s pravim darovima. Ovaj puta su se pojavili s nekoliko q-packova i j bocom cockte.

-Di ste to našli?- upitao sam iznenađen.
-Pametan čovjek sve nađe.- rekla je Miranda.- Samo treba znati gdje treba tražiti.-
-Trgovina mješovitom robom, lokacija Savski Gaj.- reče Bobi
-Ajde! Jel drže pepsi u onim rebrastim bocama?-
-E, to nemaju.-
-E jebiga!
-Čekaj, čekaj, kud ćeš s tim? – zaustavi me Bobi u odnošenju cockte u kuhinju.
-Zašto?-
-To nije samo cockta- reče Miranda trepnuvši velikim očima.
-Kako to misliš „samo“ cockta?-
-Izvana izgleda kao cockta, ali iznutra je pravi vrag!- reče Bobi
-Čekaj, nešto si stavio unutra?-
Miranda se zlobno nasmješi.
-Da, nešto….-
-A šta?-
-Vidjet ćeš kad popiješ.-
-Bar mi reci što je, da se znam pripremit!-
-Vidjet ćeš, lutko! - reče pa me lupne po obrazu – Ne paničari! Zašto ne dopuštaš da te priroda iznenadi?-
-Pa ja sam gradski momak! Nemam ja veze s prirodom! -
-E, onda ćeš je danas zavoljeti, mačak! - rekla je Miranda
-Idi je odnesi na neko mjesto za koje si siguran da nitko nećegledati.-

Poslušam ga i odnesem bocu baš na jedno takvo mjesto

12.12.2008. u 13:52 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.12.2008.

IZDALI SMO ŽIVINICE!!!!

Drago čitateljstvo, čast mi je obavijestiti vas da je naš lajfstajl webzin "Vidimo se u Živinicama" postao fanzin. Što znači da je izišao u krutom formatu, kao prava novina koju možete držati u rukama i čitati dok sjedite na klupi u parku, u tramvaju, u kinu, ili pak dok serete na vlastitom ili tuđem WC-u. Ako živite u ZG, ili bliže možete ga kupiti u prodavaonici Dirty Old Shop u Tratinskoj, ako ste u Sarajevu ili bliže možete ga dobiti ako se javite na mail stapic77@yahoo.com, a ako ste van navedenih gradova u bilo kojoj državici javite se na kontakt@vidimoseuzivinicama.ba pa će vam biti poslan poštom. Ugodno čitanje!

08.12.2008. u 10:53 • 7 KomentaraPrint#

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI DVA

Uvijek kad bi se ta vrata otvorila, nabrekle vreće sa smećem bi pljusnule van. Nerijetko se događalo i da se probuše te istovare svoju smrdljivu i kužnu utrobu na blistavi laminat. U početku je to bilo vrlo frustrirajuće, i smetalo je svakodnevnim aktivnostima, ali s vremenom sa m se navikao. Doživljavao sam to kao kad pas privlači pažnju svom gospodaru, pa mu izgrize cipele ili zaslini čarape. Ili ga eventualno poliže po nosu.

Jasmina je počela polako šiziti zbog pretrpanosti sobe za smeće. Stalno mi je prigovarala kako je vidjela štakora i gnjezdo žohara. No, ja sam znao da je to njena uobrazilja jer sam tu sobu stalno posjećivao i održavao je prljavom i pretrpanom. U njoj nije bilo štakora ni žohara. Sumnjam da bi to preživjeli. Ali primjetio sam drugu stvar. Na polici su stajale dvije dunst-flaše s kiselom ciklom koje sam koristio da istjeram mamurluk. Cikla u njima je ubrzano splašnjavala, nestajala, i bilo je očito da je nisam samo ja konzumirao. Kad sam pitao Jasminu o tome, nervozno je rekla da ona s tim nema nikakve veze i da već dugo nije ni prismrdila sobi za smeće. Još je dodala kako mi ciklu jedu štakori. No, ja sam znao da tamo nema nikakvih štakora. I da ih ima, nisu toliko inteligentni da sami odvrnu čvrsto zatvoreni poklopac od dunst-flaše. Jasmina je uvijek imala fetiš na kiseliš, samo što nikad to nije htjela priznati.

Malo pomalo, smeće se počelo širiti iz kuhinje i osvajati ostatak stana. Trula hrana je uglavnom bila rezervirana za kuhinju. U ostatku stana pojavljivali su se: LASO romani bez prednje korice, prekprekprekjučerašnje novine, nagradne strugalice, Kule Stražara, časopisi o vanzemaljskim otmicama, reklamni letci iz sandučića, neplaćene režije, reprint izdanja Alana Forda, prastari Ninđa romani, časopisi o zdravom životu, putovanjima, muškim zanimacijama te muzici. U ljetne dane kad je protok ljudi kroz stan bio veći, smeće koje je bilo određeno samo za jedan prostor u stanu, počelo je šetati iz prostorije u prostoriju. Tako bi se u kupaonici našla nepojedena kriška lubenice, a u WC-u bi se niotkud pojavila otvorena boca maslinovog ulja. Jedanput sam se u predsoblju spotakao o ćošak razbijenog monitora. Prst me bolio dva tjedna nakon toga, toliko da nisam mogao stati na njega. Ali vrhunac svega je bio kad sam na balkonu ispod starih kartona pronašao kašetu s užeglim jabukama u koju je netko, tko zna kad, odbacio korišteni uložak.

Ja sam bio jedini koji je po tim hrpama mogao hodati bos bez bojazni da će mi se išta dogoditi. A umalo mi se jednom i dogodilo. Kad sam se vratio s nekog tuluma mrtav pijan spotakao sam se o prag svoje sobe i blebnuo na prsa koliko sam dug i širok. Tek kad sam se pridigao da upalim svjetlo, vidio sam da mi je glava za nekoliko milimetara prošla pored potrganog kišobrana čije su žbice strčale u zrak kao pohlepne kandže. Da sam bio samo malkice nesmotreniji, nosio bih povez preko oka. Otada sam pazio gdje padam, ali još se nisam naučio čistiti. Nije ni smeće uvijek bilo zdravo.

A onda su se pojavili i oni. Insekti. Počelo je bezazleno, s mravima. Tu i tamo sam ih znao naći kako se skupljaju na skorenim ostacima pizze ili na komadiću kruha. No, oni mi nikad nisu smetali, osim kad bi narušili intimu mog kreveta i kad bi me obnoć probudili svojim miljenjem i grickanjem. Tada bi umirali užasnom smrću pod dlanovima moje teške desnice.

Kad ih je Jasmina otkrila u svom djelu ormara s odjećom, načisto je popizdila i ozbiljno mi zaprijetila prekidom. Istresla ih je iz svoje najdraže Ramones majice i živčano ih drobila nogom o pod. Kad sam protestirao protiv ugnjetavanja slabijih, digla je nos i demonstrativno napustila sobu.

-Izdala si anarhiju! Jebo te Asian Dub Foundation!- vikao sam za njom, dok je klipsala niz stepenice.

Jedne ljetne večeri, za vrijeme neizdrživih vrućina, navratio je Mare noseći nekoliko piva i pločicu šita. Stacionirali smo se u kuhinji, ja sam krš sa stola rukom srušio na pod, da mu napravim mjesta za rolanje i pustio sam nekakav reggae da nas malo ohladi glave. Komentirali smo paklenske vrućine, pljuckali na pod i cugali kao led ledeno pivo. Mare je imao poteškoća kod motanja, jer se prašina sa stola lako mješala sa šitom. Napravio je zamotuljak u kojemu je bilo i mrvica kruha, te ga upalio i dao meni.

(nastavak slijedi)

08.12.2008. u 10:48 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 27.11.2008.

PRLJAVŠTINA JE POLA BOLESTI

Najmoćnija vrsta živih bića na svijetu su insekti. Tako kažu gospoda iz National Geographica, a njihova riječ je zakon. Umirale su bube pod potplatima mojih cipela ili pod dlanom moje šake, o još kako, ali tog kobnog dana sve se ptromijenilo. Tada sam shvatio. Svaki žohar koji vam pobjegne u rupu na zidu, svaki komarac koji vam se nekažnjeno napije krvi, jedna je šansa više da će vam svekolika insektoidna svijest oprostiti.

To se možda ne bi nikad dogodilo da sam češće pospremao stan, što nikad nisam osobito volio raditi. Činilo mi se to uvijek kao gubitak vremena, nešto što moraš da prijatelji i rođaci budu zadovoljni. Čistio sam jedino onda kad bi mi prašina počela krckati pod zubima, ili kad se više ne bi nazirao pod od smeća. Osim toga, bio je to ogroman austrougarski stan, s visokim stropvima i prostranim sobama. Samo s jednu sobu bih mogao čistiti cijeli jedan dan, a gdje su tu još ostale sobetine. Rijetki prijatelji koji su mi dolazili čudom su se čudili mojoj toleranciji. I sam sam se nekad čudio. Ništa nisam bacao. Sve sam ostavljao na stolu, onakvim kako je bilo u trenutku kad sam završio s jelom.

Tako su se na stolu u kuhinji mogle naći kutije s barem jednim odreskom pizze, masne papire od bureka, pa nekad i sam burek ako je bio posebno odvratan, otvoreno pivo iznad kojeg su lebdile mušice, tanjuri s nepojedenom juhom u kojima bi se pojavili okrugli lopoči od plijesni, stare sarme u koje je netko pijan udrobio čipi čips (na takvim miš-maševima su se pogotovo pojavljivale najrazličitije kulture ), ćevapi otvrdli od starosti, toliko da ih ni zub vremena ne bi mogao pregristi, i na kraju mlijeko koje bi na stisak izbacivalo čitave oblake spora. Plijesan je jedino izbjegavala hranu iz Mc Donaldsa, koja se nikada nije kvarila.


Načete kolače koje sam dobijao na dar, ostavljao bih ispod sudopera gdje bi se, valjda zbog vlage koja je kapala iz cijevi, začas uhvatila zelenkasta plijesan. Jedne godine, proširila se toliko da je prekrila čitavu posudu s kolačima a kao znak da su tu nekad bili kolači, izrasla je jedna žutosmeđa gljiva od svojih desetak centimetara. Sama gljiva nije bila toliki problem koliko smrad koji se širio prostorom čim bi se otvorio ormarić. Toliko me je grizao za oči da sam morao pribjeći drukčijim metodama. Posudio sam gas-masku od predsjednika kućnog savjeta i navukao zidarske rukavice, te bacio posudu zajedno sa zlokobnom gljivom u posebnu vrećicu koju sam posve oblijepio selotejpom, u strahu za jadne komunalce. Kad je posuda upala unutra, gljiva se otkinula od svog potpornja i ostala ležati, dok je iz nje kapala žućkasta tekućina.

Pogotovo je to živciralo moju djevojku Jasminu. Ispočetka joj je to bilo fora jer se ni sama jedno vrijeme nije prala. Smatrala je da time izražava svoje nezadovoljstvo postojećim sustavom, i da će je sloj prljavštine koji joj se taloži na koži odijeliti od vanjskog svijeta. Trajalo je to tako nekoliko mjeseci, a kad joj se pojavio svrbež, a poslije toga i crveni osip ispod pazuhova, odustala je od svojih radikalnih teorija. Odjednom joj nije bilo dosta pranja. Tuširala se i po nekoliko puta dnevno. Meni je to sve skupa bilo simpatično i često sam je zafrkavao zbog toga, na što bi mi ona odgovarala da bi se to i meni moglo dogoditi. I ne samo to, možda još nešto gore. Kakva kolera, kuga ili šarlah, na primjer. No, kako su mjeseci odmicali nijedna se od tih bolesti nije pojavljivala, a što je najbolje od svega, počele su me izbjegavati i sezonske bolesti tipa prehlada ili gripa. Istina je da sam povremeno kašljao od prašine, ali to je bilo zanemarivo u odnosu na nepokretnost kakvu zna izazvati viroza. Nikada mi nije to priznala, ali mislim da je bila ljubomorna na moje zdravlje.


Posebno ju je živcirao sudoper. Nikad nije bio prazan. U njemu je uvijek stajao impozantan toranj neopranog suđa, kojeg su ostaci od hrane držali kao žbuka i spriječavali ga da se iskrene i raspe po podu. Počesto se znalo desiti da se ormar iznad sudopera nije mogao otvoriti zbog visine tog tornja. U rijetkim trenucima kad bih prao suđe, ponekad bih nailazio na tanjure koje jedino još skoreni umak držao poput ljepila. Kad bih ga očistio tanjur bi mi se raspao ruci u tisuću komada.

Koš za smeće uopće nisam imao. Nije bilo smisla. Umjesto toga imao sam špajz, koji sam pretvorio u sobu gdje sam odlagao smeće, i na vrata napisao krupnim slovima „soba za smeće“.

(nastavit će se)

27.11.2008. u 10:25 • 10 KomentaraPrint#

petak, 10.10.2008.

GLUPOST JE NEUNIŠTIVA 3

Romi (To što se post zove „glupost je neuništiva“, ne znači da su i Romi glupi. Ali imali su bisera koje sam morao nekako nazvati. )

Ajde, gazda, kupi parfem, pravi, miriši, groba mi sina!

Šesnaestogodišnja Ciganka: Daj sinko, para za dizel, bog će ti plati!

Šesteročlana ciganska obitelj ulazi u salon: Kolko je hrastovina?
Ja: Dvjesto kuna
Oni: Ašurmange!

-Gazda, će mi gurneš auto! Molim te, gazda!
-Ne mogu, imam posla
-Daj mi onda kunu!
-Nemam! Vozi!

-Maice čarobne, žemske!
-Ali ja sam muško! Šta će mi ženska maica?
-Ima i za muško !(pokazuje dječju roza majicu s Miki Mausom)

Kako da dođem do Doboj? (mali Cigo od 8 godina)

Nemaš ništa jeftinije? (brkati, debeli i istetovirani Cigo)
Nemam.
Pa ko će ti to kupit?

Gazda, kupuješ ugljen?
NE!
A željezo?
Ni to! Ajd bok!

A to brodski pod, jel to isto ide na pod?

Ulaze dvije starije Romkinje. Jedna doji dijete
-Ajde Hatidža, spremider sisu!

Ulaze druge dvije Romkinje. Obje su dobro odjevene. Jedna ima top, pa joj viri trbuščić
Nakon kratkog razgovora sa mnom, počnu se nešto prepirati međusobno:
-Vidi kaki ti je stomak narastao.-
-Pusti to, to je mome Mićku ko meza uz pičku.-



10.10.2008. u 10:53 • 22 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.10.2008.

GLUPOST JE NEUNIŠTIVA 2

Klošari. ( Interesantno koliko mogu biti uvjerljivi u laganju)

Ej, stari, ma znaš kaj, treba mi nekaj para, moram ić u Pulu na razgovor za posel, ovoga, pa mi fali, ono, kuiš, samo pet kuna, kuiš
(čovjek koji ovo pita obično se nervozno češe po rukama. Umjesto Pule nekad kažu da imaju razgovor u Vinkovcima).

-Ej stari, znaš, onak, bed mi je, ostal sam bez benzina, a novčanik mi ostal u vikendici kod staraca, pa sad nemam kako da platim benzin, pa ne znam jel mi možeš pomoći….
-Pa nazovite starce i recite da vam donesu novčanik!
-Je, da, al oni nemaju auto, a mama je bolesna, pa nema tko biti s njom.
- Ma evo ti 10 kuna, samo mi se makni.-
-Ej, frajeru, izvini, znaš kak je Dinamo igro?
-Danas nije nitko igro, koliko ja znam.-
-kaj nije fakat?...E, a jel imaš kunu?

Razgovor između izblesiranog sivosmeđeg džankija i mene:
-E, ovaj, aj mi daj dvajst kuna!
-Ne dam.
-Oš da ti operem prozor?
-Neću.
-Oš kupit tenisice?
-Koje tenisice?
-Pa ove (pokazuje na svoje)
-Neću, čovječe! Makni se!
-Oš jaknu! Evo, gle, nova, fina, topla! Adidaska!
-Makni se, zvat ću murju, jebote!

(opet onaj sivosmeđi od maloprije)
-Ej stari, ima tu neki doktor blizu? Žena mi se porađa.-


-Bok, stari! De mi kunu za konjak (naravno da sam mu dao kad je tako bolno iskren)
-Joj, znate kaj, gospon, nemam si za mleko! (a smrdi na badel kilometrima)
(opet onaj sivosmeđi od maloprije)
-Ej stari, ima tu neki doktor blizu? Žena mi se porađa.-

(razgovor između mene i stare bezube pijanice. Nešto tipa Ševa)
-Dobar dan! Sti videl Mladeka?-
-Kojeg Mladeka?-
-Pa Mladeka, no! Kaj ima šešir!-
-Ne znam o kome pričate.-
-Kad ti ja jenega metnem!...Buš išel na vikendicu, ne?-
-Ne, gospodine nemam vikendicu.-
-Kaj, nemaš vikendicu?...Idi u kurac!- (ode)
-Dobro.- (kažem praznom prostoru.)

(nastavit će se)



06.10.2008. u 16:55 • 6 KomentaraPrint#

subota, 27.09.2008.

GLUPOST JE NEUNIŠTIVA 1.

Kad radite na ovako prometnom mjestu, nemalo se začudite kakve ljudi gluposti sve pitaju, iako na vratima uredno velikim slovima piše šta se prodaje. Budući da su me često nasmijavale, a bilo ih je podosta, odlučio sam ih popisivati. Na kraju sam ih razvrstao u tri skupine i podijelio prema pripadnicima staleža iz čijih usta najčešće dolaze. Pa eto ih redom.

1.Penzioneri (svima im je zajedničko da vole pričati, ali neki zaslužuju da im se riječi ovjiekovječe u kamenu)
Dobar dan, imate li one….one…..kaksezove…..ono za oko slike?
Mislite ramu?
Kako?
Ramu, gospodine! Ne, nemamo.
A di ima?
Ne znam!
O jebote, tolki grad a niđe rame!

Vi ne držite vrata za garažu?

Dobar dan, jel' tu javni bilježnik?
Znate, čute, mladi gospon, ja bi trebal stakla za prozore 6x6, a vidim da vi ovdje imate velika stakla
Gospodine, to su vam izlozi.
O, oprostite!

Ja bi trebo šest metara tepiha!
Ne držimo tepihe, gospodine

Imal', ovi'…. laaajsna? Oni, prelazni, oni, kurac, kaksezove…

Joj, šta ću sad, nisam ponjeo osobnu! (pisao sam čovjeku račun, i pitao sam ga za ime i prezime)

Pobjegla mi je mačka onako bijela s crnim mrljama, da je niste možda vidjeli?

Šta je! Gledaš guzice! Hehehehehe… (dida koji je uletio nakratko)

Pošto kotlić za WC?

Izvinite, pretislo me jako, moram na WC, neću izdržati…
Izvolite, samo izvolite…
( izlazi nakon obavljene nužde)
Jel treba šta platit?

Ja bih trebao izbrusit jedan rukohvat….
Ne brusimo mi rukohvate gospodine.
A di bi to mogao?
Ne znam, nazovite informacije pa tražite stolarsku radnju.
Ali Nemam ja telefon, gospodine!
Poslužite se govornicom, onda


Baš dobro da ste stavili ove hobliće u izlog, nek vide ova mularija kak se to nekad radilo (u izlogu imam naime dvije blanje koje se već raspadaju od crvotočine)

Meni fali jedna greda za šupu, kolko bi koštalo da je vi napravite?

Jel držite zastore za prozore?

Imate li šta za ogrjev?

Joj, šta vam je krasan izlog!

Jel imate bor?

Pošto ovo cvijeće u izlogu?

Di tu ima nešt za pojest?

Jel tu krojač?

Ej, momak đe je tu kolondvor?

Ej, dečko, vidim ti si ovako jak i mlad, jel bi mogel pomoć pogurat auto. Krepal miu je tu sto metara gore, pa ak ti nije bed....

Jel biste vi htjeli možda prodati ovaj stol i stolice? (koji služe da se kupci odmore nakon naporne potrage, op.a.)
Ne bih htio, gospodine.
A gdje ste ih kupili?
Nisam ih ja kupio, kupili su ih moji šefovi prije skoro desetak godina, i ne znam gdje su ih kupili.
A da ih pitate?
Vidno iznerviran dajem mu papiriće: -Evo vam broj pa ih vi pitajte.
A vi ne biste mogli?
Ne bih mogao. Doviđenja!

Jel držite žilete?

(nastavit će se)


27.09.2008. u 09:51 • 8 KomentaraPrint#

subota, 20.09.2008.

!!!!!!!

Opet sam na AJFEKTU!

20.09.2008. u 10:46 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 17.09.2008.

OSVETA KRALJICE PROLJEĆA (dio 3.)

-Gospođo, pa znate li vi koliko meni kupaca prođe kroz salon? Kako ja mogu zapamtiti svaku njihovu želju?-

Njen pijani vrtlar jednog je jutra zamijenio pudla za skulpturu od živice i vrtnim škarama mu odrezao kurac. U sekundi postade pudlica. Najbrža promjena spola na svijetu. Odatle njegov piskutavi lavež. Batler nije samo ubojica nego i logoped i uro-kirurg po potrebi.

-Nije mene briga za vaše kupce! Zahtijevam da se ovaj problem odmah riješi. – višak kože joj se zloćudno trese na vratu. Čudovišna kokoš koja prijeti da će mi iskljucati oči. - Ja sam birala ovo i ja hoću ovo!!!!.-

-To „ovo“ se zove mahagonij, gospođo.-

-Baš mene briga kako se to zove!!!!!-

-Pa kad već kupujete robu, onda je valjda logično da znate što kupujete!-

-Nemojte vi meni držati prodike, mladi gospodine! Vi ste napravili grešku…-

-Ali gospodin Makaza je na kraju i rekao da mu se „to“ sviđa!-

-Kakve to veze ima da li se to njemu sviđa ili ne?!!! Ja sam stilistica i ja sam to odabrala i to se ima postaviti u njegov odvjetnički ured!!!!! Pa gospodin Makaza je ugledni odvjetnik, ne može imati ovaj krš u uredu!!!! Kako ste samo mogli!!!!? Gdje su vaši nadređeni?!!!!- krši ruke u ukočenim kretnjama, kmeči kao dijete kojem su oduzeli najdražu igračku.

Ako vas tlače vaši bučni susjedi, šefovi, kamatari, lihvari, kontrolori, rođaci, bankari, prodavači jeftinih parfema, nadrkane blagajnice, lijeni konobari, Jehovini svjedoci te patite li od mobbinga na poslu zatražite naše usluge! Za tili čas ćemo vas riješiti muka i uz pomoć naših metoda razvijanih u supertajnim laboratorijima u Lepoglavi, Remetincu, te ispod srušenog muzeja Josipa Broza Tita u Klanjcu. Riješit ćemo vas stresa tako što ćemo vas, pogodite što! Riješiti uzroka stresa! Zaboravite na sve moderneistočnjačke metode, pilates, yogu ili aerobik, pokušajte nešto novo! Naše daleko uspješnije, kratkotrajne antistres metode dugoročnog djelovanja.
-Gospođo…-

Neispravna kočnica!

-Nemojte mi se obraćati tim tonom, mladiću! Ja imam svoje dostojanstvo, a ono je vašim ponašanjem povrijeđeno…-

Oplemenjeni plin smijavac!

-Pa kojim ponašanjem, gospođo, pobogu, gospodin je sam izabrao vengue!-

Arsen ali ne Dedić!

-Ne možete se vi tako ponašati prema jednom odvjetniku! Vi ste tu običan trgovac!!!! Kako vas nije sramota?!!!!-

Nepažljivi vozač autobusa!

-Uopće nemate obraza!!

Crijevni opstipator!

-Želim razgovarati s vašim nadređenima!!!-

Sapun u kupaonici!

-Čujete vi mene?!!!!
-Bau-bau-bau!!!

Ulje na stepenicama!!!

-Gospodine!...-

Probušena guma!

-Gospodine!...-

Poklopac od konzerve!

-Bau-bau-bau-bau…!

Toster u jacuzziju!

-Ma, mrš, pička ti materina obrijana!- izderem se i šutnem pudlicu u golu guzicu.

Kraljica je stala u pola rečenice, ali ne zbog nedostatka zraka. S knedlom u grlu, gledala je u ranjenu pudlicu pa u mene.
-Ja…ja….zvat ću policiju….-reče napuknutim glasom plačnim glasom.

Čim je rekla „policiju“ ošinuo sam je pogledom poludjelog konduktera. Kratak trenutak što vrednuje karakter kao jedan potpis ili otisak prsta.
Kraljica je sjela na fotelju i šutjela te gledala negdje daleko kroz zid.

Za svaku uplatu na naš žiro račun dobijate karticu s jednim slovom i tako sastavite riječ NORMALITET. Kad upotpunite kompletnu riječ dobijate popust od čak trideset posto na najučinkovitiju i najdramatičniju našu uslugu. Bezbolni tretman francuskim ključem ili narodski rečeno majzl-masaža!

Pudlica zapomaže slomljene guzice.

A kao dodatak isporučujemo poseban model eksplodirajućeg štednjaka koji garantirano ostavlja tragove nesretnog slučaja!

Reklama za Normalitet d.o.o. završava. Čuje se numera Seana Paula „… Shake dat thing Miss Anabelle, Shake dis thing Miss Kana Kana….!“ dok Alexis radi ono što Alexis zna.
Normalitet d.o.o.! Ne jedite mesa da se izliječite stresa! Budite samosvjesni! Zovite Normalitet d.o.o. uključite se i vi u internacionalni program rješavanja problema prenapučenosti Zemljine kugle!

Onda smo tako sjedili jedno vrijeme i šutjeli o dobrom ponašanju dok je pudlica jaukala kao da rađa još jedan set iritantnih pudlića.

17.09.2008. u 10:14 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< ožujak, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Kofein u umjerenim količinama izaziva blagu euforiju, pojačanu budnost, smanjuje umor, i čisti probavni trakt od nečistoća...

Uz kofein i čašu vode ispričale su se zanimljive priče, počele i raskinule dugotrajne veze, dogovorili unosni poslovi i ubili mnogi sati dosade....

Da kofein kojim slučajem dobije dar govora mogao bi štošta ispričati....

Ja sam samo njegov vjerni ovisnik i ovo je moja duhovna kuća.

Dobrodošli!

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Bestseler.hr

KRETENIZMI ZA SVE UZRASTE
(narodnjaci, estradnjaci, zabavnjaci, clipovi, slikice, nebuloze i sav ostali đubar koji je toliko loš da je presmiješan. Kandidate slati na terminatordva@yahoo.com pod krilaticom "Smijeh nije grijeh!")

Riki Martin

Turski Rambo! Zlo i Naopako!

Bit će ih joštekar!


I tu me ima!

Lajfstajl vebzin za moderne i osvještene brkate neženje. Ono što ne objavim tu, objavim tamo pod imenom Carstvo Divlyyyine.
Živinice


BIK KOJI PUŠI, poezija za pušače

TERAPIJA, odnedavno i na vebzinu koncertnog podzemlja pod imenom DJOLE



MOMCI TE CURE KOJE ČITAM

TAJPVRAJTER.Voli pojest, popit i pod jaja stavit a nije Čaruga! I lijen je ko guzica!

ZDENKO mu je ime, a Kombi prezime

PKLAT. Stranac u stranoj zemlji Wuhan

ATHENA. Grčko Božanstvo u azilu u Rijeci

RIBA s bradom, škembom, hrani se pivom i živi u kloriranoj vodi...Nema je ocean!

BEGO. Splitski Sai Baba koji je dhoti okačio o klin i zamijenio ga bas-gitarom, pivom i šankom

ANTI-BANE. ANTIvaspitan, ANTIsolidan i ANTIkoristan

TINČICA. Jednog će dana napisat novi Rashomon

AFGANISTAN, Zemljo Obećana

AZZUL'S PHYRE. Neustrašiva egzorcistica

ATEIZAM. Mrzi crkvu više od mene. Proklinje!

2TREF. Samo za osobe s jakim stomakom!

BABL. Časni starina.

KOLAČ OD SLJEZA. Piši, ljenčugo!

HERO(nemoj)STRAT, uopće nisi budali brat!

XIOLA. Ne voli ćelavu i bezzubu djecu a voli imperfekte

Uzmi sine jaje, kad ti DIDA daje

Gdje NEGATIVE postaje TYPE O. Foto-blog mrmiljavog stvora

Vinkovci


BISERI DOMAĆEG TE STRANOG ROKENROLA

If you wanna touch the sky
You must be prepared to die
And I hate cough syrup, don't you?
"Gibby Haynes(ex-Butthole Surfers ) "Cough Syrup",

Come down off the cross we can use the wood
Come on up to the house
Tom Waits, "Come on up to the House"

Kada neko mnogo kenja, dolazi do zagadjenja
neki samo zinu pa zagade okolinu
Bora Đorđević, "Bora priča gluposti"

Shes so fine, shes so sweet.
Mom and pop they raised her on huge slabs of meat.
Les Claypool (ex-Primus), "Shake Hands with Beef"

For its the end of history
Its caged and frozen still
There is no other pill to take
So swallow the one
That made you ill
Zack de la Rocha (ex-RATM), "Sleep now in the fire"

Everybody seems to wonder
What it's like down here
I gotta get away
from this day-to-day
running around,
Everybody knows
this is nowhere.
Neil Young, "Everybody knows this is nowhere"

Zajedno nestajemo u tamnoj ulici
Izlazimo nasmijani
Prolaznici nas zaobilaze siroko
Mi ne trebamo, ne trebamo nikoga
Mi ne trebamo, ne trebamo nikoga
Jura Stublić, "Zajedno"


Gdje su svi ti ljudi, zar su svi popizdili
da li se od sebe kriju ili su nestali?
Sale Veruda (ex-KUD Idijoti), "Dan kada sam ostao sam"

Boli me kurac šta kažu kritičari
Dok me vole nogometaši i političari
Ivan Leutar (ex-Ivan Grozni i Sluge Pokorne), "Narodnjak"

Vjeruj mi moja je, želja jedina, da se vinem put visina
I da tamo gore visoko, sagorim kao meteor
dr. Nelle Karajlić (ex-Z. Pušenje), "Meteor"

Zapali jednu sa mnom i pođi sve do neba
Pružit će ti sestra sve ono što ti treba....
general Vasilije Mitu (ex-Živo Blato), "Hej, ti!"

"I'd like to tell my story,"
said one of them so young and bold,
"I'd like to tell my story,
before I turn into gold."
Leonard Cohen, "A Bunch of Lonesome Heroes"

I'm dying of your love, my love, I'm your spirochaetal clown
I've left my body to science but I'm afraid they've turned it down
Graham Chapman (ex-Monthy Python), "Medical Love Song"